U današnjem članku Vam donosimo priču o crtežu iz vrtića koji je postao nevjerovatna pričam, zbunila i zadivila mnoge….
- U jednom običnom danu u vrtiću, kada su djeca dobila zadatak da nacrtaju svoju porodicu, dogodilo se nešto što niko nije mogao predvidjeti. Jedna djevojčica je, pored mame, tate i sestre, na crtež stavila i figuru odraslog muškarca. Vaspitačica, pomalo zbunjena, upitala ju je ko je ta osoba, jer takvu figuru nikada ranije nije viđala u crtežima ove djevojčice.
Djevojčica je mirno, gotovo spokojno, rekla:
„To je moj brat. On više nije s nama. Umro je prije nego što sam se ja rodila, ali on uvijek pazi na nas.“
- U tom trenutku je sve stalo. Vaspitačica je ostala bez riječi. Djevojčica nikada nije pričala o bratu, niti je bilo gdje spominjan u razgovoru s osobljem. U njihovim dosijeima nije bilo nikakvog traga o izgubljenom djetetu.
Vaspitačica je odmah pozvala roditelje. Kada je majka stigla i pogledala crtež, u trenu su joj oči bile pune suza. Zadrhtala je i jedva izustila:
„To… to je on. Moj sin.“
- Nakon nekoliko trenutaka tišine, kroz suze je objasnila da je mnogo godina ranije, prije nego što je rodila ovu djevojčicu, izgubila sina. Imao je samo dvije godine kada je preminuo zbog iznenadne bolesti. O toj tragediji nikada nisu govorili. Čak ni njihova kćerka nije znala ništa – niti su u kući čuvali njegove slike, niti su ga ikada spominjali pred njom.
„Ovo nije moguće“, govorila je majka kroz jecaje. „Nikada, nikada joj nismo rekli ni riječ o njemu. A ona ga je nacrtala. Znala je da postoji. Znala je da nas čuva.“
- Cijelo osoblje vrtića bilo je potreseno. Priča se proširila među roditeljima, izazivajući nevjericu, divljenje, a kod nekih i duboku tugu. Dok su jedni tvrdili da se radi o slučajnosti ili dječjoj mašti, drugi su bili uvjereni da djeca ponekad vide i osjete ono što odrasli više ne mogu – ono što je skriveno oku, ali ne i srcu.
Roditelji su rekli da je ovo iskustvo za njih bilo poruka nade, dokaz da se ljubav između braće i sestara može protezati i kroz vrijeme, i kroz prostor, pa čak i kroz granicu života i smrti. Majka je priznala da ju je ova scena, iako bolna, podsjetila da njen sin nikada nije u potpunosti otišao.
„Možda je došao kroz nju, da nas ponovo zagrli“, tiho je rekla.
Djevojčica je, kao da je osjećala da se oko nje nešto važno događa, tog dana samo rekla:
„On mi svake večeri šapne da budem dobra, da pazim na mamu i tatu.“
Te riječi još uvijek odzvanjaju u mislima svih koji su to doživjeli. Iako se svakodnevno trudimo racionalno objasniti svijet, postoje trenuci – poput ovog – koji nas podsjete da ljubav nikada ne nestaje, čak ni kad mislite da je sve završeno.
Ona nekad živi kroz crtež. Ili dječji glas. Ili u tišini koju samo srce razumije
