Ivan Gudelj, legendarni jugoslavenski i hrvatski nogometni as, u intervjuu , podijelio je pojedinosti o čuvenoj aferi koja je dovela do propasti jedne od najtalentiranijih reprezentacija bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te je iznio i druge zanimljive informacije. Sa samo 26 godina, cijeli svijet mu je bio na dohvat ruke. Bio je juniorski prvak Europe, ključni igrač u klubu i reprezentaciji, sudionik Svjetskog i Europskog prvenstva, član idealnog tima Svjetskog prvenstva, stigao do polufinala Kupa UEFA, te je uživao status jednog od najboljih veznih igrača na kontinentu. Na stolu su bile ponude od Bordaa i Reala iz Madrida, što mu je otvaralo vrata prema nevjerojatnim visinama u nogometnoj karijeri. No, onda se sve srušilo u jednom danu. Tijekom prvenstvene utakmice između Hajduka i Crvene zvezde, u 75. minuti je izrazio umor, napustio teren i nikada se više nije vratio. Kao što bi se reklo na dalmatinskom, krčag pun ambicija i snova razbio se o stijenu i nestao u pjenu. “Desilo se čudo. Vjerujte mi, čudo. Nakon 37 godina borbe s hepatitisom B, dobio sam negativan nalaz, sada sam i službeno zdrav čovjek. Razvila su se antitijela, što je rijetkost, ali i poruka da uvijek postoji nada. Uz Božju pomoć i podršku obitelji, potrebni su inspiracija, snaga vjere i pozitivan duh. Lako je odustati, pomiriti se s sudbinom. Ja sam uvijek nalazio inspiraciju u svemu. Nalazim je i dalje. Čak i ova emisija je za mene velika inspiracija, jer me vraća u prekrasnu prošlost, u vrijeme kada je nogomet bio izvor romantike, a ne biznisa i novca”.
Odrastao je u Mračaju, naselju Runovića, “malom mjestu” koje je iznedrilo tri legende jugoslavenskog nogometa. “Kod nas se govori o ‘trima kapetanima’ – Iki Buljanu, Zvonku Bobanu i meni. U to vrijeme, Mračaj je bio jedini nogometni klub u imotskom kraju, a danas ih ima osam. O juniorskoj momčadi brinuo je Zvonetov otac, Marinko Boban. Pružio mi je priliku na prijateljskoj utakmici protiv Veleža, gdje me primijetio Andrija Anković i odveo u Hajduk.”To je bio veliki korak za mladića koji do svoje osme godine samo dva puta posjetio Split. “Jednom na ekskurziji i jednom na utakmici. Moje Zmijavce udaljene su 90 kilometara od Splita. Pridružio sam se generaciji Hajdukovih mladih igrača koja je osvajala sve protivnike diljem Jugoslavije. Nije bilo trofeja koji nismo osvojili. Kada je došla Crvena zvezda u finalu Kupa, 10.000 gledatelja na Starom placu, pobijedili smo ih 4:0. To je bila famozna 1978. godina kada sam, također, sa reprezentacijom osvojio titulu juniorskog prvaka Europe u Poljskoj.” Nije prošlo dugo, a već se nalazio na popisu kandidata za A reprezentaciju Jugoslavije. “Zahvaljujući fudbalskom vizionaru Miljanu Miljaniću. Nije se bojao da me gurne u vatru u trenutku kada nisam bio standardni prvotimac ni u Hajduku. Unatoč žestokim reakcijama javnosti, procijenio je da bih dugoročno mogao postati ključni igrač državne momčadi. Kasnije je isto učinio s Stojkovićem i Savićevićem. On je bio svjetsko čudo u svakom smislu – kao čovjek, strateg i pedagog.”
U klubu je također apsorbirao znanje od stručnjaka koji su ispisali povijest jugoslavenskog nogometa. “Žungul mi je na početku karijere rekao ‘dobar si igrač, ali ćeš imati problema s Ivićem’. Ta sugestija mi je svakako pomogla da izbjegnem neke konflikte s jednim od najuspješnijih trenera u povijesti Hajduka. Kada me ne bi stavio u ekipu, ja bih se borio na treningu i dokazao mu da nije u pravu. Primjerice, u Osijeku, prije čuvene utakmice protiv Hamburgera. Prišao mi je na aerodromu i rekao ‘Ivanko, naterao si me da promijenim odluku’. To je pouka za sve mlade igrače. Nema trenera na svijetu koji će zanemariti vaš trud i predanost.”
