U životu postoje priče koje nas duboko dirnu jer podsjećaju da i iz najmračnijih početaka može niknuti snaga, svjetlost i inspiracija. Milica Nikolić, rođena kao Milica Mršulja, danas je uspješna novinarka i glumica, ali njezin prvi dah udahnut je u okolnostima koje mnogi ne bi preživjeli.
- Jedne ledene februarske noći 1994. godine, dok je vjetar šibao ulice Gnjilana, tek rođena beba bila je ostavljena u kartonskoj kutiji pored kontejnera, ispred zgrade muzičke škole. Bez imena, bez ijedne osobe koja bi je prigrlila, bila je samo korak udaljena od smrti. Ipak, život je odlučio da se bori za nju. Zbog svoje nevjerovatne izdržljivosti, u početku je nazvana Nera, po grčkoj boginji hrabrosti.
Kroz usvajanje, sudbina ju je spojila sa Svetlanom i Ljubišom Nikolićem, bračnim parom iz Leskovca koji nije mogao da ima biološku djecu. Oni su u njoj od prvog dana vidjeli svoje dijete, iako genetski nisu povezani. Njihova ljubav nije imala granice.
- Ipak, život je nije poštedio bolnih istina. Sa samo pet godina, 1999. godine, u vrijeme kada je zemlja gorjela pod bombama, Milica je saznala da je usvojena, i to na najokrutniji način – od druge djece, koja su čula to od odraslih. U trenutku kada je tražila sigurnost, morala je da se suoči sa saznanjem koje je moglo da slomi mnogo stariju osobu. No, uz podršku svojih roditelja, koji su joj otvoreno objasnili istinu, pronašla je snagu da prihvati realnost. Majka joj je tada rekla da je nije mogla roditi, ali ju je nosila u srcu, dok ju je druga žena rodila i ostavila.
Kako je vrijeme prolazilo, Milicu su sve više počela mučiti pitanja o njenom porijeklu. Posebno u pubertetu, kada su emocije bile intenzivne, pojavila se bojazan – šta ako se zaljubi u nekog ko joj je rođak, ne znajući to? Tada je odlučila da sazna istinu o svom porijeklu, uz pomoć roditelja i centra za socijalni rad.
- Ispostavilo se da su informacije bile oskudne, a pristup dokumentima otežan. Tek poslije mnogo truda saznala je da je dobila ime Zorana Lazarević jer je pronađena u zoru, u ulici Cara Lazara. Njen biološki otac bio je, kako je čula, uticajna figura na Kosovu i postoji vjerovanje da je njegova pozicija doprinijela tome da se cijela priča zataška.
U svojoj potrazi, Milica se okrenula društvenim mrežama i putem jedne Fejsbuk grupe posvećene Gnjilanu objavila svoju priču. Tada su se počela javljati svjedočanstva ljudi koji su se sjećali bebe ostavljene u kutiji. Iako nije mogla pronaći medijski trag tog događaja, jedan novinar joj je potvrdio da su tadašnje “Večernje Novosti” možda prenijele vijest.
- Put do biološke majke bio je dug i zahtjevan. Milica je morala razgovarati sa čak sedam žena koje su te godine napustile svoje bebe na Kosovu. Tek na kraju, kada je stupila u kontakt sa ženinim rođakom, uspjela je da sazna ko je njena majka. U prvom trenutku, žena je poricala vezu, zatim tvrdila da je riječ o daljoj rođaci, a tek onda priznala istinu. Došla je u Leskovac, zagrlila Milicu i zaplakala. Bio je to susret ispunjen emocijama koje se ne daju lako opisati.
Majka joj je objasnila da je bila prinuđena da je ostavi, jer je bila u vezi sa oženjenim muškarcem, i nije imala podršku porodice. Danas, ta žena živi u drugom gradu, ima novu porodicu, i najvjerovatnije niko iz njenog trenutnog okruženja ne zna za prošlost.
- Sve svoje emocije, patnje, ali i snagu, Milica je prenijela na papir. Napisala je dvije knjige i istakla da je pisanje za nju bilo način da izliječi prazninu i strahove. Danas kaže da otkako je postala majka i pronašla vlastiti mir, više ne može da napiše ni rečenicu tuge, jer je ispunjena.Milica Nikolić danas nije samo glas koji piše – ona je simbol otpornosti, oprosta i pobjede nad sudbinom. Njen život nije počeo bajkovito, ali je izrastao u priču koja inspiriše i podsjeća da ljubav, čak i kad kasni, može da izliječi ono što je život ranio.
