Naj žena tvrdi da Merima i Dušan, iako pripadaju različitim nacionalnostima i vjerama, već tri desetljeća uživaju u sretnom braku. Čak su uspjeli obnoviti zavjete i vjenčati se u Beogradu usred rata u Bosni. Godina 1992. označila je tešku stvarnost u Bosni, gdje je sudbina pojedinaca bila uvjetovana isključivo njihovom vjerskom pripadnošću ili etničkim podrijetlom. U to turbulentno vrijeme, Merima Buzimkić, stanovnica Bosanskog Grahova, hrabro se uputila iz kninskog ratišta u Beograd s ciljem pronalaska svoje tetke, koja živi u Batajnici, a vojni avion joj je olakšao put.U Beogradu, 22. oktobra 1992., imala sam zadovoljstvo upoznati svog sadašnjeg supruga Dušana. Naša veza se razvijala tijekom mjesec dana, a na jednoj od Dušanovih zabava iznenadio me prijedlogom za brak. Došla sam pomoći njegovoj majci, a tada me zamolio da postanem njegova supruga, ispričala je Merima za Naj ženu.Usred rata u Bosni, Merima je donijela odluku da se pridruži Dušanu i postane njegova supruga, unatoč neizvjesnosti oko sudbine svojih roditelja i njihovog trenutačnog stanja.Tokom godinu dana živjeli smo zajedno bez formalnog vjenčanja, posvećujući se poslu i štednji za buduće svadbene ceremonije. Nakon braka, naša obitelj se brzo proširila dolaskom dvoje djece.
Kada je obavijestila roditelje o svojoj namjeri da se uda za Srbina, Merina nije naišla na jednoglasno pozitivan odgovor. Uprkos tome, par je ostao posvećen jedno drugome i nepokolebljiv u odluci da se vjenčaju, čak i usred rata. Meri i Dule će ove godine proslaviti tri decenije braka u oktobru.”Nakon saznanja da su moji roditelji još uvijek živi nakon dugog razdoblja izbivanja, inicirala sam kontakt s njima putem iskrenog pisma. U toj korespondenciji sam podijelila sretnu vijest o braku s Dušanom Pavlovićem u Beogradu, kao i činjenicu da smo sada roditelji dvoje prekrasne djece. Unatoč mogućnosti njihovog neodobravanja, ostala sam odlučna u uvjerenju da je moj život već uspostavljen i da sam stvorila vlastitu porodicu. Njihova potencijalna ljutnja nije utjecala na put koji sam odabrala.” U početku je bilo naznaka neodobravanja od strane Meriminog oca Osmana zbog njenog udaje za Srbina. Međutim, njihova perspektiva se brzo promijenila nakon susreta s Dušanom.“Nakon što su saznali da sam preživjela, doživjeli su duboku radost jer su se bojali i mene izgubiti. Moj otac je u početku osjećao nešto ljutnje, ali kako se kaže, ne jede se vlastito meso. Nakon gubitka brata tijekom rata u Bosni, ostale smo samo moje dvije sestre i ja. Naši roditelji su jako voljeli Dušana, često su ga nazivali svojim najboljim zetom.“
Iako je Merima stigla u Beograd 1992. godine, njeni koreni i vjerska uvjerenja bili su široko poznati, ali ona tvrdi da nikada nije doživjela uvredljive komentare.Tokom svog života imala sam sreće izbjeći bilo kakve slučajeve osobnih uvreda ili pogleda poprijeko. Iako sam se susreo s pojedincima koji su iskusili veliku bol i gorčinu zbog gubitka najmilijih u ratu, osobno nikada nisam osjetio nelagodu ili neprijatnost.Danas, Merima i Dušan dolaze zajedno sa svojim najmilijima kako bi obilježili Božić. Unatoč svojem vlastitom obilježavanju Bajrama, Meri izražava divljenje prema svim kršćanskim vjerskim praznicima, ističući da njen život nije definiran vjerom ili nacionalnošću. Tip osobe kakav jest ima veliku važnost za mene, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo što drugo, kako Merima pojašnjava. Nadalje, ističe da je te vrijednosti prenijela i na svoje kćeri.Pitanje razlika, bilo da se radi o “pjevanju ili opjevanju”, bez obzira na našu orijentaciju, nacionalnost ili vjerska uvjerenja, postaje nevažno kad se uzme u obzir naša zajednička ljudskost i važnost ljubavi prema svima. Nema ničeg izuzetnijeg od svjedočenja brige za svoje, iskazivanja poštovanja drugima i postizanja harmonije među pojedincima.
