Njen život bio je isprepleten riječima, borbom i tihom snagom koja se rijetko viđa. U javnosti su je poznavali kao spisateljicu, hrabru ženu čiji su tekstovi doticali hiljade, ali oni koji su joj bili blizu znali su da je prije svega bila majka, supruga i čovjek čija energija nije slabila ni u najtežim trenucima.
- Iako je najviše govorila kroz svoje knjige, njena priča postala je snažna poruka svima koji su se ikada susreli s bolešću, strahom ili samoćom.
Bolest je stigla iznenada, 2013. godine, u trenutku kada se činilo da joj život ide uzlaznom putanjom. Dijagnoza je bila jedan od onih trenutaka koji razbijaju svijet na prije i poslije. Ali umjesto da je slomi, u njoj je probudila prkos. Umjesto da se povuče, odlučila je da govori. I dok su drugi šutjeli iz straha, ona je svoje misli dijelila otvoreno. Pisala je o svemu: o terapijama, o strahovima, o danima kada se činilo da neće izdržati, ali i o malim pobjedama koje su joj davale nadu. Njene objave širile su se društvenim mrežama, a ljudi su u njima pronalazili utjehu jer je govorila ono što su mnogi osjećali, ali se nisu usudili izreći. Kako je navodio “Blic” u jednom osvrtu, čitaoci su u njoj vidjeli „ženu koja je umjela raniti i izliječiti istom rečenicom“. Ta iskrenost bila je njen štit, ali i poklon drugima.
- Njena djeca bila su njena najveća motivacija. Govorila je da želi samo jedno — još malo vremena sa njima. Zbog njih je putovala daleko, tražila stručnjake, isprobavala terapije o kojima nikada ranije nije čula. Kako je pisao “Avaz”, čak i u trenucima iscrpljenosti umjela je poručiti: „Naučila sam da je svaki dan dar, čak i onaj najteži.” Pored ljekarske borbe, vodila je i onu unutrašnju — onu koju je smatrala možda i važnijom.
U jednom intervjuu, koji je prenio “Jutarnji list”, rekla je nešto što je mnogima ostalo urezano:
„Nisam jela kobasice. Nisam pušila. Ali godinama sam gutala tugu, razočaranja, poniženja… To je najkancerogenije.”
Važno je razumjeti — to nije bila njena tvrdnja o medicini. To je bio njen način da opiše emotivni teret koji je nosila, teret koji je gutala u tišini. Bila je uvjerena da potisnute emocije imaju razornu moć nad čovjekovom snagom. Govorila je o stresu koji izjeda dušu, o godinama u kojima je stavljala sve i svakoga ispred sebe, a sebe na posljednje mjesto. To je bila njena istina, njen pogled na život, njeno objašnjenje puta kojim je prošla.
Ipak, ono po čemu su je ljudi najviše pamtiti nisu bili ni intervjui, ni citati, ni njene knjige — već način na koji se borila. Nikada nije glumila hrabrost, ali nikada ni predala strahu da upravlja njenim životom. Jednog dana pisala je o bolu, već sljedećeg o planovima, putovanjima, pažljivo biranim poklonima za djecu. Bila je svjesna težine dijagnoze, ali je odbijala da živi kao da je kraj blizu. Govorila je: „Nisam bolest. Ja sam sve ostalo, a ovo je samo jedna etapa.”
- Uz zdravstvene bitke, nosila je i financijski teret. Liječenje u inostranstvu zahtijevalo je ogromne iznose, koje porodica nije mogla podnijeti sama. Ali tada se desilo nešto što vraća vjeru u ljude: zajednica se podigla. Organizovane su humanitarne akcije, koncerti, prodavane knjige, dijelile poruke podrške. Ljudi su slali novac, ali i riječi ohrabrenja. To joj je, kako je sama govorila, davalo osjećaj da nije sama u borbi. Svaki donirani dinar, svaka poruka, svaka objava — bila je poput još jednog udisaja nade.
Pisanje je ostalo njen lijek do posljednjeg dana. Svaka priča koju je objavila bila je mala bitka koju je dobila. U njima se nije skrivala; naprotiv — pokazivala je sve. Pokazivala je ljutnju, tugu, nade, čak i humor koji bi iznenadio one koji su znali kroz šta prolazi. Čitaoci su njene knjige opisivali kao „šapat nekoga ko razumije“, jer je znala dotaći rane koje svi nosimo. Na taj način, ona nije bila samo autor — bila je čuvar nečijih najtiših misli, glas onih koji su se bojali govoriti.
Kada je otišla, ostavila je prazninu koja se teško ispunjava. Ali ostavila je i nešto dragocjeno — trag. Ljudi je pamte ne po bolesti, nego po snazi. Ne po slabim danima, nego po onim u kojima je ustala uprkos svemu. Pamte je po načinu na koji je pokazala da se najteže bitke ne vode samo terapijama i lijekovima, nego i duhom, rečenicom, osmijehom i ljubavlju. Pamte je po borbi koja nije bila savršena, ali je bila ljudska.
- Njena životna filozofija mogla je stati u jednu misao: „Kada ti se zatvore vrata, pronađi način da otvoriš prozor.” To je i činila — cijelog života.
Danas, godinama kasnije, mnogi i dalje citiraju njene riječi, čitaju njene knjige, podsjećaju se na snagu koju je nosila. Oni koji su je poznavali govore da je bila svjetlost i kada joj je bilo najmračnije. Oni koji je nisu poznavali kažu da im je promijenila pogled na život.
Ona je dokazala da čovjek ne ostavlja trag godinama koje proživi, nego dubinom kojom dotakne tuđe živote.
I zato, njena priča traje.
U knjigama.
U ljudima koje je ohrabrila.
U snazi koju je ostavila iza sebe.
U borbi koju je pretvorila u inspiraciju.
Nije bila samo pisac. Bila je lekcija.
