Viktor je stajao nad njom, gledajući u njen slomljeni svijet, pokušavajući shvatiti kako je došlo do ovoga.
- U tom vrtu, među umirućim biljkama i zaboravljenim uspomenama, nije bilo ničega što bi podsećalo na onaj svijet kojim je nekoć upravljao. Vrt je bio simfonija prirode koju je dugo zanemarivao, a sada je bio groblje njegovih grešaka, njegovih izgubljenih snova.
Djevojčica, koja je mirno nastavila kopati, kao da se nije mogla zamisliti u ničemu drugom osim u ovoj šupljoj zemlji, izbijala je iz tog zapuštenog okruženja kao neka nesretna vještica iz prošlih vremena. Viktor nije znao je li to što vidi slika djetinjstva koje je izgubljeno i zaboravljeno ili nečeg mnogo tamnijeg, nečeg što nije htio razumjeti.
„Zašto to radiš?” Pitao je, tonom koji je bio samo najslabija sjena svog bivšeg autoriteta.
„Jer je ovo moj vrt”, odgovorila je, njeno lice, unatoč prljavštini, nosilo je nešto gotovo svetosavski smireno. „Moj komadić svijeta.” Djevojčica je nastavila kopati, kao da razgovara s nekim tko je potpuno razmišljao kao ona, netko tko nije mogao niti trepnuti pred nečim što je očigledno previše mučno za povratiti.
- Viktoru su riječi zapele u grlu. Vrt je nekada bio njegov. Bio je njegova snaga, mjesto gdje je osjećao moć, dominaciju. Ali sad je bilo to samo blato, zemlja koja je bila previše pritisnuta vremenom, previše zapuštena da bi pružila išta osim ravnodušnosti. I sve te godine u kojima je na kraju izgubio sve — uključujući, možda, i sebe — sada su stajale pred njim u obliku djevojčice koja je bila pomirenost sa stvarnošću koja je bila nepopravljivo bolna.
„Tvoj vrt?”, ponovio je, osjećajući nelagodu koja se stiskala u njegovoj prsima. „Ovo je tvoj vrt?”
„Da”, odgovorila je, podižući glavu prema njemu, dok je blijeda sunčeva svjetlost, slaba i tupa, padala na njeno lice. „Ovdje nema više ničega, gospodine. Ovdje više nitko ne vlada. Samo… tko ostane.”
Riječi su mu zapele, teške poput kamenja. Gledajući je, osjetio je uzburkane valove. Nečega što je mogao prepoznati kao strah — ali ne za sebe. Za nju. Za nešto što nije bilo samo njezina sudbina, već sudbina svakog života koji je prešao prag ovog mjesta.
„Imaš li ikoga?” Pitao je, pomalo slabo. Sumnjao je u svoju vlastitu sposobnost da je pita.
„Moj brat. Moja mama”, rekla je tiho, opet ne gledajući ga, usmjerena u svoj svijet blata. „Ali tko zna koliko još?”
- Zadnje riječi su mu odzvanjale u ušima dok je stajao nepomično, gledajući u zemlju koju je ona toliko žarko željela posjedovati. Da, možda je ona imala pravo. Možda je ovo zaista bio njezin vrt. I možda je ona jedina preostala osoba koja ga je još uvijek mogla voljeti, jer Viktor je znao da on sam više nije imao dovoljno snage da se nosi sa svim što je izblijedjelo.
„Za sada”, ponovio je, osjećajući tjeskobu koja je sve više zatvarala prostor oko njega.
Nije znao je li djevojčica imala snage da shvati potpunu težinu onog što je rekla. Ali Viktor je, po prvi put, shvatio nešto vrlo duboko. Nije bilo nikakve moći koju je mogao kontrolirati. Niti svog života, niti života ljudi koje je nekada poznavao. Sve je to bilo izvan njegove moći. Jer, na kraju, ono što ostane je samo zemlja, koju ljudi poput njega nisu nikada znali cijeniti dok nije postalo prekasno.
