U današnjem članku vam pišemo na temu jedne od najpotresnijih pravosudnih grešaka savremenog doba. Ovo je priča ispričana jednostavnim riječima, iz ugla posmatrača, o ženi čiji je život obilježen tragedijom, sumnjom i kasnim dolaskom istine.
- Slučaj Ketlin Folbig godinama je potresao javnost širom svijeta. Riječ je o majci iz Australija koja je izgubila četvoro djece u razmaku od deset godina, a potom i vlastitu slobodu. Ono što je u početku predstavljeno kao niz porodičnih tragedija, s vremenom se pretvorilo u optužnicu koja ju je obilježila kao jednu od najomraženijih žena u zemlji. Dugo je važila za simbol majke-ubice, iako nijedan konkretan dokaz nikada nije postojao.
Ketlin i njen suprug vjenčali su se krajem osamdesetih godina, kao vrlo mladi ljudi. Vodili su naizgled običan život, bez ikakvih naznaka da će ih zadesiti tragedije koje malo ko može izdržati. Njihovo prvo dijete preminulo je kao beba, u snu, a ljekari su tada govorili o rijetkim, ali mogućim prirodnim uzrocima. Roditeljima je savjetovano da nastave dalje, i pokušaju ponovo.
Nažalost, istorija se ponavljala. Drugo dijete je imalo zdravstvenih komplikacija, preživjelo je prvi kritični trenutak, ali je kasnije preminulo u bolnici. Smrt je opet okarakterisana kao posljedica medicinskih problema. Bol se gomilala, ali sumnja još uvijek nije bila zvanična. Nakon toga, porodica se preselila, pokušavajući pobjeći od pogleda okoline i neizgovorenih pitanja.
- Treće dijete, kćerka, rođeno je pod stalnim nadzorom ljekara. Smatrana je zdravom, bez ikakvih anomalija. Ipak, i ona je umrla prije prvog rođendana, dok je majka bila sama s njom. Smrt je tada pripisana sindromu iznenadne dojenačke smrti. I četvrta beba, rođena godinama kasnije, umrla je pod sličnim okolnostima. Četiri smrti, nijedan jasan medicinski odgovor.
Upravo tada, tragedija je prestala biti samo lična. Suprug je podnio zahtjev za razvod i policiji predao lični dnevnik Ketlin, u kojem je ona zapisivala osjećaje krivice, tuge i unutrašnjeg sloma. Ti zapisi, puni samoprekora i bola, protumačeni su kao priznanje. Iako u njima nije bilo opisa nasilja niti konkretnih radnji, sud ih je prihvatio kao ključni dokaz.
Tokom suđenja, optužba se oslanjala na pretpostavke. Nije bilo forenzičkih tragova, niti dokaza o gušenju ili nasilju. Ipak, isticano je da je majka bila prisutna u trenutku smrti djece, kao i da “nije pokazivala emocije” na način koji je okolina očekivala. Njena tišina i način tugovanja protumačeni su kao hladnoća.
- Veliku ulogu u presudi imala je tada popularna, ali kasnije osporena teorija prema kojoj više iznenadnih smrti u jednoj porodici gotovo sigurno znači ubistvo. Porota je povjerovala toj logici. Ketlin je osuđena na dugu zatvorsku kaznu i godinama je provela izolovana, suočena s osudom i nasiljem drugih zatvorenica. Uprkos svemu, nikada nije priznala krivicu.
Godine su prolazile, a nauka je napredovala. Medicinska zajednica je počela preispitivati stare zaključke. Prvo je osporena teorija na kojoj se temeljila presuda. Zatim su stručnjaci ponovo analizirali medicinsku dokumentaciju djece i zaključili da su barem dvije smrti mogle biti posljedica urođenih zdravstvenih problema. Sumnja se polako počela okretati u drugom pravcu.
Ključni preokret dogodio se kada je urađeno genetsko testiranje. Kod Ketlin je otkriven izuzetno rijedak gen koji može uzrokovati nagli prestanak rada srca i disanja kod djece. Uzorci sačuvani nakon smrti djece pokazali su da su i dvije kćerke nosile isti gen. Nauka je, nakon dvije decenije, ponudila objašnjenje koje sud nije imao.
- Grupa uglednih naučnika i pedijatara javno je istupila, navodeći da ne postoje naučni dokazi da je Ketlin ubila svoju djecu. Nakon niza revizija i novih saslušanja, sud je 2023. godine poništio presudu. Ketlin je, nakon dvadeset godina provedenih u zatvoru, proglašena nevinom i puštena na slobodu.
Danas živi povučeno, daleko od očiju javnosti. Ne traži pažnju, niti govori o prošlosti. Njeni advokati vode pravne bitke sa državom, ali ništa ne može vratiti izgubljene godine, niti djecu. Ova priča ostaje opomena koliko predrasude, strah i nedostatak znanja mogu uništiti jedan život. Pravda je stigla kasno, ali je stigla – zahvaljujući nauci, a ne sumnji.
