U islamskoj tradiciji Bošnjaka, dva Bajrama zauzimaju značajno mjesto i čine neodvojivi dio identiteta muslimana s ovih prostora. Načini proslave ovih praznika u prošlosti rezultirali su bogatom lepezom običaja na koje možemo biti ponosni.
Proslave Bajrama obiluju raznovrsnim običajima kao što su bajramski topovi, telali, bubnjari, bajramska odijela i fesovi, darivanje djece, ljubljenje starijih u ruku, bajramske sofre i zijareti mezarja. Ovi običaji duboko su ukorijenjeni u našu tradiciju i predstavljaju svjedočanstvo da Bajrami nisu samo praznici bez obaveza, već periodi ispunjeni dubokim smislom i značenjem za ljude ovih krajeva.
Jedan od tradicionalnih običaja je najavljivanje i oglašavanje Bajrama pucanjem iz topova, bubnjeva, talambasa, bajraka i učenjem tekbira. Ova tradicija datira još iz osmanskog perioda, kada su kadije, odnosno šerijatski sudovi, izdavali posebne murasele za regulaciju obilježavanja Bajrama. Na primjer, jedna nedatirana murasela Šerijatskog suda u Zvorniku upućena dizdar-agi zvorničke tvrđave naređuje da se u srijedu iza ikindija-namaza pucanjem iz topova oglasi nastupanje prvog dana Ramazanskog bajrama. Slično, murasela sarajevskog kadije iz 1819. godine nalaže dizdaru i zamjeniku glavnog tobdžije sarajevske tvrđave da sutra, poslije ikindija-namaza, ispale tri hica iz baljemez topa radi oglašavanja Kurban-bajrama.
Tokom cijelog Bajrama, prema ovoj tradiciji, tobdžije su ispaljivale hice iz topova nakon sabaha, podne i ikindije. Između 1828. i 1833. godine, samo u Bihaćkom kadiluku za potrebe oglašavanja bajramskih svečanosti potrošeno je 250 oka crnog baruta. Ovo ilustrira koliko je pucanje iz topova bilo važan i integralni dio bajramske tradicije.
Pucanjem iz topa najavljivan je kraj mjeseca ramazana i dolazak ševvala, odnosno Ramazanskog bajrama. U svom opisu ramazanskih običaja kod seoničkih muslimana, Hifzija Hasandedić bilježi da se top oglašavao i nakon klanjanja bajram-namaza, pri čemu bi svaki vlasnik vatrenog oružja ispalio pucanj. Sarajevski hroničar Mula Mustafa Bašeskija zabilježio je zanimljiv incident iz 1773. godine, kada je dječak pucao iz puške povodom proslave Kurban-bajrama i slučajno ranio ženu.
Osim pucanja iz topova, ramazanski bubnjari nakon klanjanja bajram-namaza, praćeni djecom, obilazili su mahale, avlije i sokake, ali ovog puta ne da probude ljude na sehur, već da naplate svoj trud. Bubnjar bi, praćen djecom, nosio bajrak, a svaki domaćin ga je darivao novcem, hranom ili vezenom maramom. Posebno zanimljivo bilo je pjevanje bubnjara ispred kuće s djevojkom na udaju.
Najavljivanje i oglašavanje početka i kraja bajramskih dana pucanjem iz topa zabilježeno je i u narodnim poslovicama. Poslovica “top puče, Bajram prođe” nastala je u vrijeme kada su pucnji topova treći dan Ramazanskog bajrama i četvrti dan Kurban-bajrama označavali kraj praznika.
Tradicionalno oglašavanje Bajrama pucanjem iz topova u većini mjesta utihnulo je krajem Drugog svjetskog rata, ali je devedesetih godina prošlog stoljeća ponovo oživljeno. Danas topovi u mnogim našim gradovima ponovno oglašavaju vrijeme iftara i dolazak Bajrama, oživljavajući tradiciju koja ima duboke korijene u našoj kulturi.
Autor ovog teksta je MA Meho Manjgo, bibliotekar/arhivista na obradi specijalnih zbirki u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.
