Mudri starac, zahvalan na daru izvanredne memorije, govorio je jednoj starici koja je tugovala zbog prolaska svojih mladalačkih godina. Životni hod, pun izazova i iskušenja, postaje posebno složen u dubokoj starosti, kada se čovjek nerijetko nađe u tišini i samoći.
- Istina je da starost nosi iskustvo i mudrost, ali to ne znači da automatski donosi i sreću. Čovjek je složeno biće, često rastrzano između idealiziranja prošlosti i nošenja tereta koji ona ostavlja. Neki ljudi tuguju za izgubljenim vremenom, dok drugi prihvataju život kakav jeste, zadržavajući optimizam i vjeru u budućnost.
Svi prolazimo kroz trenutke kada ograničenja, makar i nematerijalna, otežavaju život. Tek pred nesreću ili opasnost shvatamo koliko je dragocjen običan, jednostavan užitak – toplina hrane, mir zagrljaja, ili sigurnost doma. U mladosti, kada nas okružuje obilje ljubavi roditelja, djedova i baka, prijatelja i prvih simpatija, život djeluje lakši. Ali kako godine prolaze, veze blijede, a čovjek shvata da mora njegovati ljubav iznutra kako bi je mogao dijeliti dalje. Nesebičnost i davanje postaju ključ radosti, dok oni koji ne otkriju tu tajnu polako venu, nalik na presušeni zdenac.
- Tokom života, čovjek se često hvata u koštac s nostalgijom i žudnjom za vremenima koja su prošla. Javlja se zavist prema sopstvenoj mladosti, ali i prema onima koji trenutno uživaju u najboljim godinama. Strah da neće moći uživati u životu istim žarom u starosti postaje teret. Upravo tu dolazi mudrost japanske tradicije koja pruža poseban uvid u otkrivanje sreće.
Priča kaže da je starac, prolazeći snijegom prekrivenim poljem, sreo uplakanu staricu. Suze su joj klizile niz obraze dok je govorila o prošlosti: o svom odrazu iz mladosti, o ljepoti koju je tada posjedovala, o ljubavi prema muškarcu koji joj je značio cijeli svijet. Smatrala je da je Božja okrutnost u tome što joj je podario sjećanje – jer upravo ono vraćalo je slike mladosti, sada obavijene tugom.
Mudri starac zastao je i usmjerio pogled u daljinu, prema jednoj tački na snježnom prostranstvu. Žena ga je, iznenađena njegovim mirom, pitala šta to posmatra. On je tada odgovorio riječima koje su joj promijenile pogled:
- „Najveću radost nalazim u sjećanju na polja cvjetajućih ruža. Bog mi je darovao uspomenu da u hladnim zimskim mjesecima mogu prizvati miris i ljepotu proljeća. To me uvijek obraduje i podsjeti da ljepota nikada u potpunosti ne nestaje – ona živi u nama.“
U tom trenutku starica je prestala plakati. Shvatila je da prošlost nije samo bolna uspomena, već i izvor snage. Ako sjećanja postanu teret, ona guše; ali ako ih pretvorimo u izvor ljepote, oni nam pomažu da pronađemo mir i zahvalnost, čak i u zimskim danima života.
