U današnjem članku vam pišemo na temu trenutaka kada roditelji osjete da ih vlastita djeca ne poštuju ili namjerno ignorišu.
- Ovo je priča ispričana jednostavno, iz ugla nekoga ko razumije koliko to može zaboljeti, ali i koliko je važno reagovati smireno, a ne iz povrijeđenosti.
Roditeljstvo je jedna od najljepših, ali i najzahtjevnijih životnih uloga. Posebno je teško kada roditelj primijeti da ga dijete prekida, govori bez poštovanja, pravi se da ne čuje ili svjesno ignoriše. Ta bol je drugačija od svih drugih jer dolazi od bića koje se voli bezuslovno. I upravo zato je važno znati da reakcija iz bijesa gotovo nikada ne donosi rješenje, već samo produbljuje jaz.
Kada dijete pokaže nepoštovanje, prva prirodna reakcija roditelja je ljutnja. Ipak, vika, prijetnje i duga predavanja rijetko vode ka promjeni. Mnogo snažnija poruka šalje se smirenošću. Smiren roditelj pokazuje da kontroliše situaciju i emocije, te da se autoritet ne gradi galamom. Djeca vrlo brzo osjete ko u razgovoru ostaje stabilan, a ko reaguje impulsivno.
Važan korak je postavljanje jasnih granica. Djeca, bez obzira na uzrast, trebaju strukturu. Kada pravila nisu jasno izrečena ili se stalno mijenjaju, dijete će ih testirati. Granice znače da dijete zna šta je dozvoljeno, šta nije i kakva je posljedica ako se granica pređe. Dosljednost je ključna, jer bez nje pravila postaju prazne riječi koje dijete ne shvata ozbiljno.
- Jednako važno je i da roditelj bude primjer ponašanja koje traži. Djeca ne uče najviše iz onoga što im se govori, već iz onoga što vide. Ako roditelj često povišava ton, prekida sagovornika ili reaguje uvredama, dijete će takav model ponašanja lako usvojiti. Snaga roditelja ne ogleda se u savršenstvu, već u sposobnosti da preuzme odgovornost. Kada roditelj prizna grešku i izvini se, dijete uči zrelost, a ne strah.
Nepoštovanje gotovo nikada ne dolazi bez razloga. Iza takvog ponašanja često stoje stres, problemi u školi, osjećaj zapostavljenosti, pritisak vršnjaka ili emocije koje dijete ne zna da izrazi. Umjesto trenutne kazne, korisnije je pokušati razumjeti šta se krije iza ponašanja. Empatija ne znači popuštanje, već pokazivanje djetetu da je viđeno i saslušano, dok granice i dalje ostaju jasne.
Kada su posljedice potrebne, važno je da budu logične, a ne izrečene u afektu. Kazne donesene iz bijesa često izazivaju prkos i dodatni otpor. Mnogo učinkovitije su posljedice koje su direktno povezane s ponašanjem. Ako dijete vrijeđa, razgovor se prekida. Ako ne poštuje dogovor, gubi privilegiju vezanu upravo za taj dogovor. Takav pristup uči odgovornosti, a ne strahu.
- Osim pravila i granica, poštovanje se gradi i kroz povezanost. Dijete koje se osjeća voljeno, prihvaćeno i viđeno ima manju potrebu da se buni kroz nepoštovanje. Zajedničko vrijeme, makar i kratko, bez telefona i distrakcija, jača odnos. Pažnja ne bi smjela biti rezervisana samo za trenutke kada dijete pogriješi, već i za svakodnevne, mirne trenutke.
Prema pisanju domaćih portala koji se bave roditeljstvom i porodičnim odnosima, faze nepoštovanja kod djece često su dio normalnog razvoja i testiranja granica, a ne znak lošeg roditeljstva. Stručnjaci naglašavaju da su stabilnost i dosljednost roditelja presudni faktori u prevazilaženju ovih faza.
- Domaći izvori koji se bave psihološkim razvojem djece ističu da djeca najčešće ignorišu roditelje onda kada se osjećaju neshvaćeno ili emocionalno preopterećeno. U takvim situacijama kombinacija jasnih granica i emocionalne podrške daje najbolje rezultate i dugoročno jača odnos.
Psiholozi koje citiraju domaći mediji podsjećaju da poštovanje nije nešto što se može iznuditi, već nešto što se gradi vremenom. Kada roditelj ostane smiren, dosljedan i prisutan, dijete uči da poštovanje nije strah od kazne, već dio zdravog odnosa. Ignorisanje i nepoštovanje tada postaju prolazna faza, a ne trajno stanje, dok odnos ostaje sačuvan i stabilan.
