U današnjem člnaku vam donosimo jednu jako tužnu i emotivnu priču koja govori o tek porođenoj ženi.Ostanite s nama do kraja i pročitajte ovaj tekst možda nekima i bude puoka ili bar se suosjeti sa ovom ženom.
Zvala se Anđela. Imala je samo 24 godine kada je rodila sina. Otac djeteta nestao je onog trenutka kada je saznao da je trudna. Umjesto podrške, suočila se s osudom – čak su joj i roditelji okrenuli leđa, uvjereni da je “osramotila kuću”.
- U maloj bolnici, bez cvijeća, bez posjeta i bez zagrljaja, Anđela je donijela sina na svijet. Njena soba bila je ispunjena tišinom i hladnim zidovima. Medicinske sestre prilazile su joj stidljivo, spuštenih pogleda, svjesne njene usamljenosti, ali nijedna riječ nije mogla premostiti prazninu koju je osjećala.
Dan otpusta bio je još teži. Druge majke izlazile su iz bolnice u zagrljaj muževa, roditelja, noseći balone, cvijeće i osmijehe. U tim slikama radosti, Anđela je sjedila na ivici kreveta, držeći sina u starom ćebencetu. Čekala je. Iako nije imala nikoga da je povede kući, gledala je u vrata, nadajući se da će se ipak pojaviti neko poznato lice.
- Satima je ostajala na istom mjestu. Kada je hodnik utihnuo i svjetla se ugasila, jedna starija sestra tiho ju je upitala: “Dušo, jesi li sigurna da neko dolazi po tebe?” Anđela je klimnula, iako je u sebi znala da nema nikoga.
Tada se dogodilo nešto neočekivano. Dok je razmišljala šta da radi, prišla joj je čistačica Mirjana, žena sijede kose i toplih očiju. U rukama je nosila staru termosicu s čajem. “Ne moraš nigdje večeras. Kod mene u sobici ima kreveta”, rekla je tiho. Tog dana, Anđela nije dobila samo čaj – dobila je dom.
- Mirjana je u njenom životu postala oslonac koji nikada ranije nije imala. Živjele su zajedno, a mali dječak, kojeg je starica često zvala “moje srce”, odrastao je u okruženju punom ljubavi. Nikada nije osjetio nedostatak nježnosti, jer ga je život obogatio dvjema majkama – jednom koja ga je rodila i drugom koja mu je poklonila toplinu.
Kako su godine prolazile, Anđela je rasla zajedno sa svojim sinom. Do tridesete godine uspjela je završiti školu, pronaći posao i prvi put osigurati dovoljno sredstava za iznajmljivanje stana. U tom trenutku osjećala je da može sama stajati na nogama. Predložila je Mirjani da pođe s njima, želeći joj uzvratiti svu dobrotu.
- Ali Mirjana je tada izgovorila riječi koje će Anđela pamtiti cijelog života: “Dušo, ja sam te našla kad si bila na dnu. Sad kad letiš, ne moraš me vući. Samo znaj – nisi mi bila teret. Bila si moje spasenje.”
Godinu dana kasnije, Mirjana je završila u bolnici. Bez rodbine, bez ikoga da se brine za nju, posljednje dane provela je sama, osim povremenih Anđelinih posjeta. Kada je preminula, bolničko osoblje je pregledalo njene stvari. Nisu našli gotovo ništa, osim jedne kutije.
- Unutra su bile samo fotografije – slike Anđele i njenog sina kroz godine. Na svakoj slici bilješke, pažljivo zapisane rukom žene koja nikada nije rodila vlastito dijete, ali je u srcu bila majka. Na jednoj od tih fotografija, ispod osmijeha djeteta, pisalo je: “Bog mi nije dao djecu. Ali mi je poslao nju. I više mi ništa nije trebalo.”
Ta poruka otkrila je pravu istinu: Mirjana nije bila samo sporedni lik u Anđelinom životu, već stub koji je držao i nju i njenog sina kada su bili najslabiji. Ono što je počelo kao slučajan susret u bolničkom hodniku pretvorilo se u priču o ljubavi koja ne poznaje krvne veze, ali je snažnija od svih.
Anđela je kasnije pričala prijateljima da je najvažnija lekcija koju je naučila bila ta da porodicu ne određuje porijeklo, već ljudi koji ostanu kada svi drugi odu. Mirjana je bila dokaz da jedno dobro djelo može promijeniti dva života i ostaviti trag koji ne blijedi.
- Njena priča odjekuje i danas, jer podsjeća da u svijetu u kojem često vlada osuda, postoji i tiha dobrota koja zna preokrenuti sudbine. Anđela i njen sin nisu pronašli samo utočište – pronašli su pravu porodicu u osobi koja im nije dugovala ništa, ali im je dala sve.
