Na hercegovačkim brdima, tamo gdje vjetar šušti kroz kamene kuće, odvila se životna priča čovjeka koji nikada nije tražio mnogo, ali je dao sve što je imao.
- Jovica V. iz Bileće ostao je sam sa roditeljima koji su doživjeli moždane udare, dok je sestra, nezainteresovana za njihove patnje, preuzela svu porodičnu imovinu. Naizgled poražen, Jovica je nastavio da živi sa onim što mu je ostalo – čistom savješću i beskrajnom posvećenošću.
Njegov život nije obilježila udobnost ni bogatstvo. Nikada se nije ženio, nije imao djecu, a mnogi bi rekli da je živio skromno i neprimjetno. Ali, iza tih zidova skromnosti krila se snaga. Kada su roditelji jedan za drugim doživjeli šlog, nije se dvoumio. Ostao je uz njih – kupao ih, hranio, mjerio pritisak, vodio kod ljekara i dizao noću da provjeri da li dišu. Bio je njihov sin, njihov čuvar, njihov oslonac u posljednjim godinama.
Za razliku od njega, sestra se pojavila samo kada je trebalo dijeliti imovinu. U trenutku kada su roditelji bili nemoćni, iskoristila je priliku i sve prepisala na sebe. Opravdavala se riječima da Jovici ništa ne treba jer nema porodicu. Tako je ono što je Jovica obnavljao i čuvao, kuća i imanje u koje je ulagao svaki dinar, prešlo u ruke nekome ko u tu kuću nije ni svraćao.
Takva sudbina, nažalost, nije rijetka. Prema podacima Centra za socijalni rad Trebinje, sve veći broj starijih ljudi u Hercegovini postaje žrtva porodičnih sukoba oko imovine, a najčešće stradaju oni koji su najposvećeniji brizi o roditeljima. Jovica je bio živa slika te statistike – čovjek koji je dao sve, a ostao bez ičega.
- Nakon smrti roditelja, sestra mu nije dozvolila ni da ostane u porodičnom domu. Povukao se u staru pomoćnu zgradu, grijao se na peć „smederevac“ i živio bez tekuće vode. Ipak, nikada nije žalio. Govorio je samo: „Oni su me rodili, oni su me podigli. Red je bio da im se odužim.“
Ali, život ima neobičan način da ispravi nepravde. Dok je sestrina porodica rasipala naslijeđeno bogatstvo, kuća propadala i ostala prazna, Jovica je stekao ono što se ne može kupiti – poštovanje ljudi. Mještani su mu donosili drva, dijelili hranu, a crkva i opština skupili su novac da mu se napravi mala montažna kuća. Bio je čovjek koga su svi u kraju znali i poštovali.
Slične priče nisu nepoznate ni u ostatku zemlje. Prema pisanju portala „Nezavisne novine“, sve više građana RS naglašava da je zajednica jedina prava sigurnost u starosti, jer porodica često zakaže kada je riječ o brizi za starije i bolesne. Jovicu je upravo zajednica podigla kada mu je bilo najteže, vraćajući mu dostojanstvo koje mu je sestra oduzela.
Njegov život dobio je neočekivan obrt kada mu je jedan penzionisani doktor, kojem je Jovica nekada pomagao na imanju, ostavio kućicu u okolini Trebinja. Skromna, ali uredna kuća postala je novi dom čovjeka koji je sve izgubio, ali nikada nije prodao obraz. Danas živi tamo sa psom kojeg je udomio i koji ga vjerno prati na svakom koraku.
- U društvu gdje se često cijeni moć i bogatstvo, ovakve priče podsjećaju da prave vrijednosti ne nestaju. Kako piše „Glas Srpske“, primjeri običnih ljudi koji u tišini nose tuđe terete ostaju trajno sjećanje zajednice i prenose se kao lekcija budućim generacijama. Jovica je upravo takav primjer – čovjek koji je ostao sam, ali nikada nije bio zaboravljen.
Iako nije ostavio potomke, Jovica je ostavio nasljeđe vrijednije od svake imovine: nasljeđe ljudskosti, časti i žrtve. Njegove riječi odzvanjaju kao testament: „Možeš izgubiti kuću, pare, zemlju… ali ako izgubiš obraz – onda više nemaš ništa.“
Na kraju, sudbina mu je vratila ono najvažnije – dostojanstvo i mir. Njegova priča danas nije samo priča o jednom čovjeku iz Bileće, već o snazi tihe dobrote, o tome da pravda, iako spora, ipak pronađe put.
