Svi ljudi u starosti nose istu tišinu i istu nadu. U toj tišini često se javlja želja da će djeca doći, nazvati, zagrliti. Stariji vjeruju da je između njih i njihove djece sklopljen prešutni dogovor:

- “Bio sam tu za tebe kad si bio dijete, bit ćeš i ti tu za mene kad ostarim.” No, život često ne ide tim putem. Djeca odlaze – nekada fizički, odlaskom u druge gradove ili države, a nekada emocionalno, stvarajući zidove koje roditelji teško mogu preskočiti.
Upravo takvu priču doživjeli su Franjo i Krunoslava Šimpović iz Hrvatske. Oni su, nakon godina sukoba, odlučili na radikalan korak – javno su se, putem novina, odrekli svog sina. Odluka koja je izazvala šok javnosti, ali i potaknula raspravu o odnosima između roditelja i djece, o granicama ljubavi i o tome koliko daleko može otići međusobno nerazumijevanje.
Krunoslava je tada ispričala kako je još u studentskim danima sin znao vrijeđati, a roditelje je, prema njezinim riječima, doživljavao tek kao financijsku sigurnost. Situacija se, tvrdi, dodatno pogoršala nakon njegova braka. U početku se snaha činila kao netko tko donosi mir i toplinu, ali s vremenom je, kaže Krunoslava, sin postajao sve udaljeniji i grublji. “U prve tri godine braka snaha je bila dobra, a onda se sve promijenilo. Postajao je sve gori i gori.”
Roditelji su godinama pokušavali održati kontakt, no svaki razgovor završavao bi uvredama. Čak i kada bi otišli u goste, osjećali su da se pred njima stvaraju barijere, da ih se drži podalje od unuka. Posebno ih je boljelo što su djeca, koja su ih voljela i radovala se druženjima, odjednom počela izbjegavati kontakte. Franjo i Krunoslava vjeruju da su sin i snaha djeci pričali kako djed i baka žive u Americi – sve kako bi ih dodatno odvojili.
- Jednom prilikom Krunoslava je priznala da je nakon sinovih riječi plakala cijele dane. Toliko puta su je, kaže, povrijedili razgovori telefonom ili hladan susret na vratima. Na kraju, kada su shvatili da više nemaju ni priliku čuti glas unuka, odlučili su učiniti ono što su dugo govorili u ljutnji: javno se odreći sina. “On, zajedno sa snahom, za nas više ne postoji,” napisali su tada u novinama.

- U Hrvatskoj ovakve priče nisu nepoznate, iako rijetko izlaze u javnost. Kako je pisao Jutarnji list, u društvu gdje se obitelj smatra temeljem zajednice, raskidi ovakve vrste nose dodatnu stigmu. Mnogi roditelji biraju tišinu i trpljenje, dok se djeca povlače u svoje živote, prepuštajući starost roditelja samoći. Ovaj slučaj postao je simbol pitanja koje muči brojne obitelji: gdje prestaje roditeljska ljubav, a gdje počinje granica samopoštovanja?
S druge strane, sin se na sve oglasio tek kratkom izjavom. Rekao je kako mu je cijela situacija pomalo smiješna te da ne smatra potrebnim išta dalje komentirati. Ta rečenica odjeknula je javnošću i otvorila prostor za nagađanja. Jesu li roditelji u pravu ili postoji i druga strana medalje? Neki su smatrali da priča ima dvije verzije i da bi istina mogla biti negdje između.
Psiholozi često naglašavaju kako su sukobi između roditelja i odrasle djece kompleksni i rijetko nastaju iz jedne situacije. Kako je za N1 pojasnila jedna obiteljska terapeutkinja, problemi se najčešće akumuliraju godinama: kritike koje nisu izrečene na vrijeme, nerazumijevanja koja se guraju pod tepih, tiha očekivanja koja nikada nisu ispunjena. Kada se svi ti slojevi nagomilaju, dolazi do pucanja odnosa.
Krunoslava i Franjo nisu prvi koji su progovorili o boli udaljavanja djece. Na Balkanu se često govori o djeci koja odlaze u inostranstvo i roditeljima koji ostaju sami, ali rijetko o onima koji žive u istoj zemlji, a više nemaju nikakav kontakt. Kako podsjeća Al Jazeera Balkans, u društvu postoji idealizirana slika obitelji koja ostaje na okupu unatoč problemima, dok se realnost često skriva iza zatvorenih vrata.
- U ovom slučaju vrata su bila širom otvorena – doslovno kroz novine – i svi su mogli zaviriti u jednu privatnu tragediju. Javnost se podijelila: jedni su suosjećali s roditeljima koji su, prema vlastitom priznanju, bili na rubu sloma, dok su drugi stali na stranu sina, smatrajući da roditelji možda nisu ispričali cijelu priču.

Ipak, bez obzira na to tko je u pravu, ova priča ostaje podsjetnik na nešto dublje – na krhkost odnosa koji bi trebali biti najčvršći. Kada ljubav, povjerenje i poštovanje nestanu, ostaju samo zidovi i tišina. A tišina u starosti zna biti najteža. Franjo i Krunoslava odlučili su je prekinuti na najglasniji mogući način – preko stranica novina – nadajući se možda da će taj čin, koliko god bolan bio, barem donijeti osjećaj da nisu potpuno zaboravljeni.






