U danšnjem članku vam donosimo jednu jako zanimljivu priču žene koja je stupila u vezu sa 115 godina mlađim muškarcem koji doslovno može da joj bude sin. Naravno da se suočila sa mnogobrojnim osudama, a šta se dalje dogodilo i kako su to prevazišli možete da pročitae u nastavku članka.
- Kada sam prvi put rekla bliskoj prijateljici da sam započela novu emotivnu priču, nasmijala se i znatiželjno pitala ko je sada u pitanju. Međutim, čim sam joj otkrila koliko godina ima on, osmijeh joj je nestao s lica. Pogledala me iznenađeno i tiho pitala jesam li ozbiljna. Jesam.
Imam nešto više od četrdeset godina, a on je od mene mlađi gotovo petnaest. I to nije prolazna avantura, kapric ili neka kriza srednjih godina. Ovo nije pokušaj da povratim mladost ili da budem neko ko nisam. Ovo je nešto što mi se dogodilo bez plana, bez namjere, bez potrebe da bude išta osim onoga što zaista jeste – iskreno, duboko osjećanje koje me zateklo i promijenilo.
- Naš susret bio je sasvim slučajan. Bila sam govornica na događaju, a on je nakon mog izlaganja prišao i postavio pitanje koje me natjeralo da zastanem. Bio je pristojan, siguran, ali nenametljiv. Pogled mu se zadržao duže nego što je to uobičajeno, ali nije bilo ništa nepristojno – više kao da je vidio nešto u meni što drugi više ne primjećuju. Mislila sam da će mi to proći, da ću zaboraviti. No, počele su stizati poruke, razgovori su se nizali, a svaki kontakt s njim donosio je lakoću, radost i neku novu živost.
Naravno, u meni se odmah javio unutrašnji glas. Govorio mi je da sam majka, da imam sina gotovo njegovih godina, da iza sebe imam ozbiljan život, karijeru, ugled. Ipak, kada sam se pogledala u ogledalo, pitala sam sebe jednostavno pitanje – jesam li srećna? Odgovor je bio tih, ali jasan. Nisam tražila mlađeg muškarca. Našla sam osobu pored koje mogu da budem samo žena. Bez skrivenih uloga. Bez očekivanja. Bez godina.
- U društvu koje sve gleda kroz prizmu očekivanja, normi i dvostrukih standarda, žene i dalje moraju objašnjavati svoje izbore. Muškarcima se aplaudira kada su s mlađim partnerkama, dok se ženama spočitava, šapuće iza leđa i postavljaju suvišna pitanja. Kao da nemamo pravo da budemo sretne ako to ne odgovara nečijem modelu pristojnosti.
Umorna sam. Umorna sam od objašnjavanja. Umorna od uloga koje mi se dodjeljuju, a koje više ne želim da nosim. Umorna od toga da se pravim da je sve u redu, dok me iznutra izjeda praznina. Ne želim više da živim onako kako bi drugi željeli. Želim život u kojem postojim za sebe.
- Ne znam kuda ovo vodi. Možda će biti kratkotrajno. Možda će prerasti u nešto veliko. Ali ono što znam jeste da sada imam nekoga pored sebe zbog koga se svakog dana budim sa osmijehom. Nekoga ko me vidi – ne samo spolja, već i iznutra. Nekoga ko ne bježi od mojih bora, ko ne strahuje od moje zrelosti, ko poštuje moj um i voli moju dušu. Ne traži da se mijenjam, ne postavlja pravila, samo je prisutan – stvarno i bez uslovljavanja.
On me gleda na način na koji nisam gledana godinama. Ne kao nekoga ko je izašao iz “najboljih godina”, već kao nekoga ko blista sada, u ovom trenutku. On ne mjeri vrijednost po datumu rođenja, već po onome što dijelimo – po razgovorima, tišini, razumijevanju.Rekla sam sebi „da“. Ne zato što želim da prkosim društvu. Već zato što više ne želim da živim “ne”. Ne moram nikome da se pravdam. Moja sreća nije tema za raspravu. Ne dugujem objašnjenja nikome osim sebi. I ako sam pronašla nešto što me ispunjava, imam pravo da to zadržim, bez krivice i bez srama.
- Zašto, pitam se, ljubav žene u zrelijim godinama izaziva nelagodu u očima drugih? Zašto se mora opravdavati? Zar nije dovoljno to što volimo iskreno? Vrijeme je da prestanemo da se krijemo iza očekivanja i da prigrlimo ono što nas či
