U današnje vrijeme, kada su poskupljenja postala svakodnevica, pitanje iznosa penzije i dostojanstvenog života u starosti postaje sve važnije. Svakog jutra građani se suočavaju s novim izazovima, jer promjene na tržištu utiču direktno na njihove mogućnosti da zadovolje osnovne potrebe.
- U takvom kontekstu, veoma je značajno razmotriti kolika se penzija može očekivati nakon 20 godina radnog staža, posebno ako je osoba tokom tog perioda bila prijavljivana na minimalnu platu.
Uprkos nominalnim povećanjima, koja se u javnosti često predstavljaju kao napredak, realna slika penzionerskog života ne odražava optimizam. Na primjer, u tekućoj godini zabilježen je rast prosječne penzije od skoro 15 odsto, ali prosječan mjesečni iznos i dalje ne prelazi 46.000 dinara. Ovaj iznos je daleko od dovoljnog, naročito za osobe koje imaju minimalan staž ili su tokom radnog vijeka ostvarivale niske prihode. Naime, penzioneri koji su radili samo 20 godina i bili prijavljeni na najniza primanja danas dobijaju oko 14.000 dinara mjesečno. Ta suma nije dovoljna da pokrije čak ni osnovne troškove, kao što su hrana, lijekovi ili komunalije, a kamoli da omogući život sa osjećajem sigurnosti i poštovanja.
- Pored toga, postoje i specifične grupe građana koje su tokom života bile izložene političkom progonu ili drugim oblicima društvene nepravde. Njima je zakonodavac priznao posebna prava, definisana kroz Zakon o rehabilitaciji. Prema ovom zakonu, osoba kojoj je sudskom presudom priznata rehabilitacija, može ostvariti dodatne beneficije koje nisu dostupne običnim korisnicima penzija. Među tim beneficijama nalazi se pravo da se vrijeme provedeno u zatvoru iz političkih razloga računa kao dupli penzijski staž.
Takođe, ako je period nezaposlenosti nakon izlaska iz zatvora bio direktna posljedica političkog progona, i on se može priznati kao dodatni staž, ali najviše do dvije godine. Važno je naglasiti da se ovi posebni uslovi ne primjenjuju na obračun iznosa redovne penzije, već omogućavaju pravo na mjesečnu novčanu naknadu, kao simboličan vid priznanja i društvene podrške. Da bi neko ostvario ovo pravo, mora imati najmanje osam godina ukupnog radnog staža i pravosnažnu presudu o rehabilitaciji.
- Visina ove posebne naknade određuje se na osnovu prosječne zarade u državi, bez poreza i doprinosa. Tokom 2024. godine, ovaj iznos je iznosio nešto više od 43.000 dinara. Naknada se isplaćuje svakog 15. u mjesecu, za prethodni mjesec, i u slučaju smrti korisnika, neisplaćeni iznos ulazi u ostavinsku raspravu.Da bi osoba ostvarila ovo pravo, potrebno je da dostavi sudsku dokumentaciju koja potvrđuje rehabilitaciju, podatke o periodima provedenim u zatvoru, kao i aktivan tekući račun za isplatu naknade. Nakon podnošenja zahtjeva, nadležne službe provjeravaju vjerodostojnost dokumentacije i donose odluku o pravu na isplatu, kao i o njenom iznosu.
Za mnoge ljude, posebno one koji su u prošlosti bili žrtve ideološke netolerancije, ova zakonska mogućnost predstavlja ne samo materijalnu podršku, već i moralnu satisfakciju. Priznavanje nepravedno oduzetih godina i simbolično obeštećenje predstavljaju pokušaj društva da ispravi dio nepravdi iz prošlosti. Međutim, u realnom životu, ti iznosi nisu dovoljni da bi značajno promijenili materijalni položaj ovih građana.
- I dalje ostaje činjenica da su penzioneri među najranjivijim kategorijama stanovništva. Mnogi zavise od pomoći djece ili šire porodice, dok se drugi svakodnevno bore da spoje kraj s krajem. Iako zakoni nude određene mogućnosti, one često zahtijevaju visoku informisanost, administrativnu spretnost i podršku, što starijim osobama može predstavljati dodatni izazov.
U društvu gdje se troškovi života konstantno povećavaju, a realne zarade i penzije stagniraju, borba za dostojanstvenu starost postaje zajednički zadatak. Institucije moraju raditi ne samo na unapređenju zakona, već i na njihovoj dostupnosti i transparentnosti. Prava ne bi smjela biti privilegija rezervisana samo za uporne i upućene – ona moraju biti jasno predstavljena i ostvariva za svakoga.
- U konačnici, poštovanje prema ljudima koji su decenijama doprinosili društvu ne bi smjelo biti izraženo samo riječima, već konkretnim potezima. Dostojanstvena starost mora biti univerzalno pravo, a ne puka statistička kategorija.
