U današnjem članku vam donosimo jednu bolnu priču čovjeka iz Tuzle koga je kako on kaže majka po rođenju ostavila u domu za nezbrinutu djecu.On je nakon puno godina odlučio da je potrži i da sazna koji je razlog zašto ga je napstila, ali je onda naišao na strašanu istinu koja ga je jako zabolila.
- Priča Amira Šečića iz Tuzle jedna je od onih koje vas zadrže, dotaknu i ne puštaju. Nju ne možete čuti i zaboraviti. Ona boli i podsjeća da nije svaka žena majka samo zato što rodi dijete. Amir je to spoznao bolno rano – njegov život nije počeo u majčinom naručju, već u tišini trećeg dana, kada ga je žena koja mu je podarila život ostavila u porodilištu.
Otac Ibrahim nikada nije imao priliku da ga upozna. Amir je odrastao u domu za nezbrinutu djecu, među zidovima koji su čuli mnoge dječje tuge, ali nisu mirisali na dom. Bez ičijeg zagrljaja kao sigurne luke, bez ruke koja bi ga povukla kad posrne, naučio je da se podigne sam. Nije tražio krivce, tražio je smisao. A kada ga nije našao među ljudima, Amir ga je potražio među riječima.
- Danas, taj mladić ne dijeli svoju priču da bi izazvao sažaljenje. Napisao je knjigu kako bi prekinuo tišinu – onu tišinu koja predugo traje u životima onih koji odrastaju bez oslonca. Njegovo djelo nije vapaj ni optužnica, već precizna bilješka o djetinjstvu koje nije imalo ni oblik ni miris doma, ali je, uprkos svemu, iznjedrilo pisca.
Iako je rođen u Tuzli, Amir vuče korijene iz Srebrenice. O svom porijeklu i traženju identiteta piše otvoreno, bez zadrške. “Uvijek mi je falila ljubav i sigurnost koju roditelji daju svojoj djeci,” priznaje. “Zato sam odlučio da napišem ono što me najviše boljelo – kada vidim da današnja djeca ne poštuju roditelje, iako su im dali sve. A meni je život dao samo jedno – želju da se osvetim. Ali moja osveta je bila drugačija: papir i olovka.”
- Kao dječak, znao je samo jedno – da je majka odustala od njega. Kasnije u životu pokušao je da obnovi kontakt, ali s njene strane nikada nije stigla emocija. Njihovi pokušaji razgovora uvijek su se završavali bez rezultata. Najbolniji trenutak dogodio se na njegov 18. rođendan, kada je otišao na njena vrata želeći da vidi zna li bar kada joj je sin rođen. “Rekla je da je taj dan za nju sasvim običan i da ne zna zašto sam došao. To me slomilo. Tad sam odlučio da više nikada neću otići kod nje.”
U domu je proveo djetinjstvo do svoje petnaeste godine. Nikada nije dobio odgovor na pitanje koje ga je progonilo: “Zašto me je ostavila?” Vaspitači su ga pripremali za život, ali niko nije imao ili nije htio dati pravu istinu. Jedina poruka koju je dobio preko osoblja doma glasila je: “Imaš svoj put i moraš njime ići.”
- Kada je napustio dom, život mu je postao još teži. Izgubio je sigurnost i ljude koji su, koliko su mogli, brinuli o njemu. Sa samo 17 godina otišao je u Njemačku da radi. “Tad sam prvi put spoznao pravu borbu. Previše bola, previše suza, previše nepravde. I odlučio sam da napišem knjigu. Da izbacim sve iz sebe. To je bio moj način da se izborim s prošlošću.”
Njegova knjiga nije samo terapija, već i svjedočanstvo. To je glas za sve one koji ga nemaju, za svu djecu čije djetinjstvo nije imalo oblik doma. Njegova priča poziva na saosjećanje i podsjeća koliko su roditeljska ljubav i toplina dragocjeni.
Iako mu je život podijelio više rana nego radosti, Amir nije izgubio vjeru. Naprotiv, iz svih borbi izašao je snažniji i odlučan da nikada ne zaboravi ko je bio i kroz šta je prošao. Danas njegove riječi imaju posebnu težinu – jer dolaze iz srca koje je naučilo da kuca bez ičije pomoći.
