Kišno jutro nad Sarajevom tog oktobarskog dana nije donosilo ništa osim sivila, vlage i žurbe. Pijaca Markale bila je poluprazna, ljudi su se skrivali pod nadstrešnicama, a prodavci nervozno pokrivali robu najlonom.
- Kako su tog jutra zabilježili i domaći mediji poput Dnevnog avaza, kiša je neumorno padala satima, otežavajući svakodnevnicu svima. Ipak, na samom izlazu s pijace, na otvorenom, stajala je baka Fata. Nije imala tezgu, nije imala kišobran, niti glas da se nadmeće s bukom grada. Imala je samo sedamdeset godina života punog odricanja i jedan par bijelih vunenih čarapa koje je plela cijelu noć uz treperavu svijeću.
Fati je novac bio potreban za lijekove, ali to nikome nije govorila. Nije prosila, nije tražila milostinju. Nudila je ono što je znala i mogla – svoj rad. Čarape su bile debele, tople, od prave vune, a pri vrhu su imale malu crvenu šaru, njen tihi potpis. Tiho je dozivala prolaznike, s glasom koji je drhtao više od hladnoće nego od starosti. Ljudi su prolazili pored nje spuštenih pogleda, žureći da se sklone s kiše i vrate u svoje tople domove.
- Negdje oko podneva, pred pijacu se zaustavio veliki crni džip. Iz njega je izašla Selma, žena u četrdesetim godinama, skupo obučena, u bundi koja je odudarala od sivila dana i štiklama neprikladnim za mokre sarajevske pločnike. Bila je vidno uznemirena. Njen sin Edin ležao je na klinici zbog teške upale bubrega, a ona je, rastrzana brigom, došla po organski med i limun, vjerujući da će mu to pomoći. Telefon joj je bio priljubljen uz uho, misli rasute, srce stegnuto.
U žurbi, Selma je gotovo naletjela na baku Fatu. Starica je instinktivno pružila čarape prema njoj, izgovarajući tiho: “Uzmite, gospođo… hladno je…” Nada je bljesnula u njenim očima. Ali Selma, pod pritiskom straha i stresa, reagovala je grubo. Oštar glas, riječi pune prezira i jedan nagli pokret ruke bili su dovoljni. U jednom trenutku, ljudska bahatost susrela se s krhkošću starosti.
Fata je izgubila ravnotežu i pala pravo u prljavu baru. Voda je prsnula na sve strane, a vunene čarape ispale su joj iz ruku i završile u blatu. Selma se nije okrenula. Dobacila je nekoliko riječi i nestala u gužvi pijace. Starica je ostala da sjedi u hladnoj vodi, mokra i promrzla. Nije zaplakala. Suze su joj, činilo se, odavno presušile. Polako je skupila blatnjave čarape, svjesna da je njen trud uništen, a nada za lijekove nestala u jednoj sekundi.
- Kasnije tog dana, Selma je jurila prema bolnici, potpuno zaboravivši na događaj ispred pijace. Nije znala da je Fata, nakon što je oprala čarape koliko je mogla na obližnjoj česmi, krenula pješke prema istoj toj bolnici. Nadala se da će tamo sresti komšinicu zaposlenu kao čistačicu i da će joj ona možda posuditi novac. Kako su kasnije komentarisali novinari Klixa, sudbine se često ukrste tamo gdje ih najmanje očekujemo.
Sutradan ujutro, Selma je ušla u sobu intenzivne njege. Edin je spavao, blijed, iscrpljen, ali miran. Prišla mu je da ga poljubi i provjeri da li mu je toplo, jer se stalno žalio na hladne noge. Kada je podigla pokrivač, prizor ju je zaledio. Na sinovim nogama bile su bijele vunene čarape sa crvenom šarom. Iste one koje je dan ranije prezrivo odbacila.
Srce joj je počelo snažno udarati. U tom trenutku u sobu je ušla medicinska sestra i, ne sluteći šta se dešava u Selmi, ispričala kako je starija žena sinoć ušla, vidjela dječaka kako drhti i ostavila mu čarape, govoreći da će možda njemu donijeti zdravlje kad njoj nisu mogle pomoći. Rekla je da su oprane kišom i suzama, pa su sada čiste.
- Selma se slomila. Plač koji je iz nje izbio bio je mješavina srama, krivice i zahvalnosti. Probudio je i Edina, koji je tiho rekao da mu je toplo i da su čarape mekane “kao duša”. Selma nije mogla izgovoriti ni riječ. Istrčala je iz sobe s jednom jedinom mišlju – mora pronaći tu ženu.
Tri dana je obilazila pijace i mahale Sarajeva. Našla je Fatu u trošnoj kućici na Vratniku, kako sjedi pored peći i plete novi par, ruku još modrih od pada. Kada je Selma ušla, Fata se prepala, misleći da dolazi nova nepravda. Ali Selma je pala na koljena, moleći za oprost, priznajući svoju grubost i zahvaljujući joj što je ugrijala njeno dijete.
- Fata je tada pokazala veličinu koju nemaju svi. Podigla je Selmu, stavila joj ruku na glavu i rekla da u žurbi i strahu svako može pogriješiti, ali da dobrota uvijek nađe svoj put. Kako su kasnije pisali i u Oslobođenju, rijetke su priče u kojima se ljudskost vrati na tako tih, ali snažan način.
Selma je pomogla Fati koliko je mogla – kupila joj peć, napunila kuću hranom i drvetom. Ali važnije od svega, donijela joj je društvo. Svakog vikenda, Selma i Edin dolaze na Vratnik. Dječak Fatu zove “nano”, a Selma je naučila da plete, stojeći uz nju na pijaci. Ne da kupuje, već da čuva i podsjeća druge da vrijednost čovjeka nikada ne stoji u skupim cipelama, već u srcu koje zna da se zaustavi.
