U današnjem članku vam donisimo zanimljivosti na temu odnosa ljudskog tijela prema masnoćama, dijetama i pretilosti, kroz prizmu razmišljanja i stavova prof. dr. sc. Branimira Nestorovića, ali i šireg pogleda na savremeni način života.
- O ovoj temi se često govori pojednostavljeno, kroz stroge dijete i brza rješenja, dok se rijetko ulazi u dublje biološke i psihološke mehanizme koji upravljaju ljudskim tijelom. Kako „Blic“ prenosi, Nestorović otvoreno ističe da je ljudski organizam prirodno programiran da skladišti masnoće, dok su mehanizmi za njihovo uklanjanje znatno slabije razvijeni, što objašnjava zašto je dugoročno mršavljenje za većinu ljudi izuzetno težak i frustrirajući proces.
Prema njegovim riječima, tijelo kroz evoluciju nije bilo pripremano za izobilje hrane kakvo danas postoji, već za periode oskudice. Upravo zato masne naslage imaju zaštitnu ulogu – one čuvaju energiju, pomažu u termoregulaciji i štite organizam u stresnim situacijama. Ono što se često zanemaruje jeste činjenica da stalne dijete gotovo uvijek vode osjećaju gladi, nezadovoljstva i psihičkog pada, a ne trajnim rezultatima. Nestorović smatra da priroda, paradoksalno, pokazuje određenu naklonost prema osobama sa višim indeksom tjelesne mase, jer im upravo te rezerve mogu biti prednost u kriznim stanjima.
- Ovu tvrdnju dodatno potkrepljuju i rezultati savremenih istraživanja. Jedna velika studija, o kojoj su pisale „Večernje novosti“, analizirala je stope smrtnosti kod pacijenata koji su prošli teške operacije srca. Iznenađujuće, pokazalo se da su osobe sa umjerenom pretilošću imale manji rizik od smrtnog ishoda u odnosu na izrazito mršave pacijente. Ovaj fenomen, koji se u medicini često naziva „paradoks pretilosti“, otvara ozbiljna pitanja o tome koliko su ustaljene predstave o idealnoj tjelesnoj težini zaista utemeljene u biologiji, a koliko u društvenim normama.
Uprkos tome, Nestorović ne negira da pretilost može imati štetne posljedice, ali naglašava da rješenje ne leži u ekstremima. Umjerenost je, prema njegovom stavu, ključ svega. Prvi korak ka boljem zdravlju jeste smanjenje unosa kalorija uz fokus na kvalitet hrane, a ne puko izgladnjivanje. Poseban naglasak stavlja se na doručak bogat proteinima, kao i na redovnu konzumaciju voća i povrća, koji pomažu stabilizaciji šećera u krvi i smanjenju naglih napada gladi.
U sredini ove priče zanimljivo je prisjetiti se i anegdote koju prenosi „Kurir“, a koja dolazi iz knjige Vokija Kostića „Kako sam se hranio“. Kostić opisuje period kada je, zbog zdravstvenih problema, bio pod strogim dijetetskim režimom dok je komponovao muziku za film „Ko to tamo peva“. Dani provedeni uz minimalan unos hrane rezultirali su kreativnom blokadom i monotonim muzičkim rješenjima. Međutim, trenutak kada je popustio i pojeo janjeći but sa krompirom donio je neočekivani preokret – inspiracija se vratila, a cijela muzička partitura nastala je gotovo u jednom dahu. Ova priča, iako naizgled šaljiva, oslikava snažnu vezu između hrane, energije i mentalne kreativnosti.
- Savremeni trendovi ishrane sve više naginju konceptu povremenog posta. Nestorović objašnjava da praksa dvodnevnog posta, koja ima korijene i u pravoslavnoj tradiciji, može imati pozitivan efekat ako se sprovodi razumno. Tokom ta dva dana, unos se ograničava na oko 500 kalorija, što je znatno manje od prosječnih 2000 kalorija potrebnih za normalno funkcionisanje organizma. Ključna stvar je da se ne stvara osjećaj potpune izgladnjelosti, jer upravo tada dolazi do psihološkog sloma i kasnijeg prejedanja.
Tokom ovakvog posta, kako navodi Nestorović, dolazi do snažne aktivacije imunološkog sistema. Organizam se, oslobođen stalne digestije, usmjerava na regeneraciju i čišćenje. Međutim, on upozorava da post ne smije biti kazna, već alat koji se koristi svjesno i umjereno, uz osluškivanje sopstvenog tijela.
Znanstveno je dokazano da unos hrane stimuliše lučenje dopamina, hormona zadovoljstva. Problem kod osoba sa pretilošću nastaje kada se hrana koristi kao primarni izvor emocionalnog zadovoljstva. Prekomjerna stimulacija želuca dovodi do smanjenog lučenja dopamina, pa je za isti osjećaj zadovoljstva potrebna sve veća količina hrane. Istovremeno, hormon leptin, zadužen za osjećaj sitosti, prestaje pravilno da funkcioniše, zbog čega osoba ni nakon obilnog obroka ne osjeća zadovoljstvo.
- Na kraju, Nestorović ističe važnost cjelovitih žitarica, posebno kada se konzumiraju na kraju obroka. Kako pišu „Večernje novosti“, razlog za to leži u hormonu irisinu, koji pomaže regulaciji inzulina i smanjenju osjećaja gladi. Povišen inzulin često je skriveni uzrok stalne potrebe za hranom, pa njegovo balansiranje ima ključnu ulogu u kontroli tjelesne težine. Umjerena fizička aktivnost, smanjenje unosa industrijskih masnoća i usvajanje zdravijih navika nisu brza rješenja, ali predstavljaju najsigurniji put ka dugoročnom zdravlju.
Ova priča podsjeća da tijelo nije neprijatelj koji treba kazniti dijetama, već složen sistem koji traži razumijevanje, strpljenje i poštovanje.
