Na današnji dan, prije 82 godine, ugasio se život jednog dječaka koji je prerastao u simbol otpora i hrabrosti. Boško Buha, partizan i bombaš Druge proleterske brigade, imao je samo sedamnaest godina kada je pao u borbi protiv fašizma.
- Njegova priča i danas odzvanja kao podsjetnik na snagu mladosti i žrtvu za slobodu.Rođen u siromašnoj porodici kolonizovanih seljaka u Podravini, Boško je odrastao uz poljske radove i nestašluke koji su ga činili omiljenim među vršnjacima, ali i glavoboljom za učitelje. Iako živahan i nemiran, bio je dobar đak. Njegovo djetinjstvo naglo je prekinuto okupacijom i zločinima ustaškog režima 1941. godine, kada je porodica bila primorana da napusti dom i preseli se u Srbiju. Put u izbjeglištvo, sa prisilnim ukrcavanjem u stočne vagone, ostavio je dubok trag u dječaku.
Već sa petnaest godina pridružio se partizanima u Mačvi. Bio je jedan od najmlađih boraca, ali njegova neustrašivost ubrzo je postala legenda. Učio je kako da rukuje puškom i bombama, a ubrzo je razvijao posebnu vještinu prikradanja neprijateljskim bunkerima. Njegove akcije donijele su mu reputaciju najboljeg bombaša, a jedinica u kojoj se borio dobila je naziv „Partizanska artiljerija“.
- Njegova hrabrost bila je poznata i Josipu Brozu Titu. Kada je 1942. godine kao šesnaestogodišnjak govorio na kongresu USAOJ-a u Bihaću, svojim skromnim nastupom i pričama o partizanskim podvizima izazvao je oduševljenje okupljenih delegata. Tito je tada lično ustao i čestitao mu, prepoznavši snagu i simboliku dječaka koji vodi borbu za slobodu.
Boško nije dočekao oslobođenje. Dana 27. septembra 1943. godine, na putu između Pljevalja i Prijepolja, kamion u kojem je bio upao je u četničku zasjedu. Uz njega su se nalazili doktorka Saša Božović i politički komesar Bogdan Radan. Boško je pružio otpor, štiteći ranjenu doktorku, i stradao u borbi. Imao je samo sedamnaest godina. Dr Saša Božović kasnije je svjedočila o njegovoj posljednjoj hrabrosti u knjizi „Tebi, moja Dolores“.
Sjećanje na njega nije izblijedjelo. Sedamdesetih godina podignut je spomenik na Jabuci, mjestu njegove pogibije: bronzani dječak u partizanskoj uniformi, s puškom o ramenu i bombom u ruci, stoji na otvorenoj knjizi, gledajući ka Beogradu u koji nikada nije stigao. Tamo je zasađeno i sedamnaest borova – jedan za svaku njegovu godinu života. Aleja neustrašive mladosti okupljala je sjećanje na njega i druge pionire koji su dali život za slobodu, iako danas, nažalost, sve to stoji zapušteno.
- Godine 1951. posthumno je proglašen narodnim herojem, jednim od najmlađih u istoriji NOB-a. Po njemu je nazvano dječije pozorište u Beogradu, a 1978. godine snimljen je i film „Boško Buha“ koji je generacijama prenosio priču o malom partizanu.
Boško Buha ostao je ikona otpora, simbol mladalačke neustrašivosti i vjere da pravedna borba vrijedi i najveće žrtve. Njegov život, iako kratak, ispisao je stranice istorije koje i danas podsjećaju da sloboda nikada nije bila poklonjena, već izborena – često krvlju najmlađih.
