U današnjem članku vam donosimo jednu jako zanimljivu i tužnu priču o djevojčici koja je nestala i igrom slučakja nakon trinaest godina je pronađe pas.Jedanaestogodišnja Ema Volš, djevojčica koja je obožavala slagalice i crtanje životinja, provodila je vrijeme ispred kuće, oslikavajući trotoar kredom.
- Bilo je to mirno popodne u maloj ulici Mejpl, kada se život jedne porodice iz temelja promijenio. Njena majka, Alison, nakratko je ušla unutra da odgovori na telefonski poziv. Razgovor je trajao tačno 23 minute. Kada se vratila na prag, dočekao ju je jeziv prizor – kredne linije na betonu i potpuna tišina. Eme više nije bilo. Nije bilo nikakvog vriska, borbe, ni tragova provale. Samo neobjašnjiv nestanak.
U danima koji su uslijedili, potraga je bila intenzivna, ali bez rezultata. Nije bilo nadzornih kamera, nije bilo svjedoka, a tada još nije postojao sistem poput Amber alerata koji bi odmah alarmirao javnost. Policija je nagađala da je možda riječ o bijegu, iako ništa u Eminom ponašanju ili životu nije ukazivalo na to. Alison se s tim nije mogla pomiriti. U jednom od prvih intervjua, kroz suze je izjavila: “Ema nije pobegla. Neko ju je odveo.”
- Sedmice su se pretvorile u mjesece, a zatim u godine. Alison je ostala u istoj kući, održavajući Eminu sobu netaknutom. Na zidovima su ostali njeni crteži ptica, a krevet je bio uredno namješten. Svakog rođendana palila je svijeću, a svakog 14. septembra sjedila na stepenicama ispred kuće, čekajući. Grad Riverdejl također nije zaboravio. Posteri su izblijedjeli, ali niko ih nije skidao. Meštani su i dalje novim stanovnicima pričali o „djevojčici iz Mejpl ulice“, a njeno ime izgovaralo se s tugom i nelagodom.
Iako je slučaj gotovo zamro, Alison nikada nije prestala tragati. Prisustvovala je konferencijama o nestalim osobama, kretala se šumskim stazama s volonterima i čuvala kutiju s dokumentima na kojoj je pisalo „Ema – Nije gotovo“. Godinama nije bilo ni trunke novog dokaza, sve dok pas tragač po imenu Maks nije naišao na nešto neočekivano.
Bilo je to početkom jula, tokom rutinske policijske akcije u potpuno drugom slučaju – krađi građevinskog materijala na periferiji grada. Maks je, krećući se uz napušteni dio starog kanalizacionog sistema, počeo uporno lajati kraj zarđalog poklopca odvoda. Kada su policajci skinuli poklopac, uočili su crvenu tkaninu djelimično zatrpanu muljem. Forenzičari su ubrzo izvukli dječju jaknu, vidno oštećenu vodom, ali s dovoljno sačuvanih detalja da se pročita ime na etiketi: „Ema V.“
- Alison je tu jaknu opisala još 2010. godine – rođendanski poklon, crvene boje trešnje, sa mekom postavom i izvezenim crvendaćem kod kragne. DNK analiza potvrdila je ono čega su se svi pribojavali: jakna je zaista pripadala nestaloj Emini Volš. Slučaj je odmah ponovo otvoren, uz pomoć državnih i saveznih istražitelja. Policija je fokus preusmjerila na područje unutar radijusa od jedne milje oko odvoda, s posebnim naglaskom na imanja koja su bila u izgradnji u vrijeme njenog nestanka. Radna hipoteza glasi: počinitelj je mogao biti neko s pristupom lokalnoj infrastrukturi, ko je znao kako sakriti tragove na očiglednom mjestu. Šokantan detalj – odvod nikada ranije nije bio pretražen.
Kada su Alison doveli na mjesto pronalaska, nije mogla izdržati. Srušila se u naručje detektiva, a kasnije je rekla: „Bilo je kao da je ponovo dodirujem. Mirisalo je na kišu i blato, ali je bilo njeno.“ Nakon trinaest godina čekanja, nada se da će ovaj trag konačno dovesti do odgovora. U obraćanju medijima izjavila je: „Sada želim samo jedno – da dovedem svoju kćerku kući, šta god to značilo.“
- U domaćem kontekstu, slučajevi poput ovog podsjećaju na tragične priče koje su potresale i naš region. Centar za nestalu i zlostavljanu djecu Srbije često upozorava da je brzina reakcije presudna, te da svaki minut nakon nestanka djeteta može značiti razliku između života i smrti. Statistike pokazuju da u preko 70% slučajeva otmica, prvi sati istrage igraju ključnu ulogu u pronalasku djeteta. Slične akcije u BiH i Hrvatskoj pokazale su koliko zajednica može biti presudna u pronalaženju nestalih.
Mnogi građani Riverdejla i okolnih mjesta sada se uključuju u potragu, podsjećajući na primjere iz hrvatske organizacije Nestali.hr, gdje volonteri i lokalna zajednica nerijetko odigraju ključnu ulogu. U takvim akcijama mještani ponekad pruže informacije koje policiji promaknu, a upravo takvi mali tragovi mogu dovesti do velikih otkrića. Policija u ovom slučaju apeluje da se jave svi koji su tog septembarskog dana 2010. primijetili bilo što sumnjivo u blizini ulice Mejpl.
- Kako izvještava MUP Republike Srpske, kod nas su uvedene procedure koje omogućavaju bržu koordinaciju policije, medija i građana, upravo kako bi se spriječilo da istraga zastane. Ovaj slučaj iz Riverdejla, iako se odvija hiljadama kilometara dalje, nosi univerzalnu poruku – nikada ne odustajati od potrage i stalno tražiti nove načine da se priča održi u fokusu javnosti. Upravo to je Alison radila sve ove godine, vjerujući da istina jednog dana mora isplivati na površinu.
Šta se zaista dogodilo s Emom Volš tog popodneva i gdje je bila svih ovih godina, ostaje misterija. Ali pronalazak jakne daje novu snagu istrazi i vraća tračak nade. Za majku koja je godinama vrištala u tišini i za grad koji nikada nije prestao pamtiti, odvod za olujne vode postao je simbol mogućeg odgovora. Možda će upravo on, nakon više od decenije, otvoriti vrata istini. A negdje, možda, čeka i pravda – strpljiva, ali neumoljiva.
