Na ovim našim prostorima, kad neko zasija jače od ostalih, umesto da mu se divimo, često ga vučemo za rukav i pitamo – „Čiji si ti?“ Tako je bilo i s Draženom Petrovićem, čovjekom koji je svijet osvojio loptom, a ovdje su ga pokušali ukalupiti u nacionalne okvire. I dok su mu dvorane širom svijeta pjevale ime, kod kuće su mu brojali krvna zrnca.
Dražen Petrović, po mnogima najveći košarkaš s ovih prostora, bio je mnogo više od sportaša. Bio je vizionar, borac, lider. Već s kraja 1980-ih postalo je jasno da je ovaj Šibenčanin nešto posebno. Nakon blistave karijere u Europi, prešao je 1991. godine „preko bare“ i zaigrao u NBA ligi, tada nepristupačnom raju za europske igrače.
I baš kad je došao na vrhunac – kad je disao punim plućima kao kapetan hrvatske reprezentacije, život ga je prekinuo u prometnoj nesreći u Njemačkoj 1993. godine. Imao je samo 28 godina, a iza sebe je ostavio neizbrisiv trag.
Godinu dana prije smrti, Dražen je vodio hrvatsku reprezentaciju do finala Olimpijskih igara u Barceloni, gdje su se susreli s čuvenim Dream Teamom. To nije bio samo sportski okršaj – to je bio trenutak kada je jedna mlada država tražila svoje mjesto pod suncem. I imala je Dražena, kao svjetionik i vođu.
No, upravo tada, dok se Jugoslavija raspadala, a rat tutnjao, pojavile su se sumnje, pritisci, pitanja. Je li Dražen Hrvat? Ili Srbin? Ili nešto treće?
Jedan televizijski intervju ostao je zapamćen ne po sportu, već po neugodnom pitanju koje nikad nije trebalo biti postavljeno. Pred kamerama, u emisiji uživo, voditelj – s cigaretom u ruci – upitao je Dražena o njegovom “srpskom porijeklu”.
U sali je nastao muk. Dražen se nasmiješio, onako kako to rade ljudi koji se ne žele svađati, ali znaju gdje stoje.
Jasno. Smireno. Dostojanstveno. Dražen nije dozvolio da ga uvuku u političke igre. Nije birao strane – birao je istinu.
Draženovi roditelji – Jovan Petrović, zaposlen u sigurnosnim službama, i Biserka Mikulandra, knjižničarka iz Šibenika – bili su ljudi običnog života. Ali to nije bilo dovoljno da se zaštite od znatiželje javnosti, koja je zavirivala u njihova porijekla, prezimena i prošlost.
Srodstvo s Dejanom Bodirogom, velikim srpskim košarkašem, dodatno je raspirilo nagađanja. Umjesto da se slavi igra i talent, mediji su tražili „odgovor“ na pitanje koje nije ni trebalo biti postavljeno.
Godinama kasnije, Aco Petrović, Draženov brat i sam poznati trener, govorio je o tim teškim vremenima. Ispričao je kako je Dražen bio pod stalnim pritiskom da se „izjasni“. Ali on nije morao – jer je svojim djelima sve rekao.
Za njega, dres s hrvatskim grbom nije bio simbol politike, već ponosa, odgovornosti i ljubavi prema narodu koji je predstavljao.
Priča o Draženu Petroviću nije samo sportska. To je priča o vremenu u kojem su ljudi morali odgovarati na pitanja koja nisu bila njihova. I dok je cijeli svijet gledao u Dražena kao u zvijezdu koja sja iznad parketa, kod kuće je on bio predmet preispitivanja i razdora.
Ali ostao je svoj. Dražen nikad nije koristio sport za politiku – ali politika se stalno trudila da koristi njega.
Na kraju, nije bitno odakle mu je bio otac, ni kako mu se prezivala majka. Bitno je da je bio Dražen Petrović – legenda koja je igrala srcem, povezivala narode i ostavila iza sebe neizbrisiv trag.
