Na početku je sve izgledalo kao san. Svadba koja je okupila cijelo selo, muzika koja je odzvanjala do jutra, osmijesi na svakom koraku, a mladenci koji su se gledali kao da niko drugi na svijetu ne postoji. Marko je bio uvjeren da je pronašao svoju srodnu dušu, ženu s kojom će dijeliti život u ljubavi i miru. Ljiljana je djelovala savršeno – tiha, mila, pažljiva. Svi su govorili da je on najsretniji čovjek na svijetu i da mu je sudbina podarila nešto posebno.
- Prvih deset dana braka bili su poput bajke. Probudili bi se zajedno, ona bi mu donosila kafu u krevet, a on bi je gledao s nježnošću, uvjeren da mu život ne može pružiti ništa bolje. Sve je djelovalo skladno, jednostavno, kao da je sreća sama pronašla put do njih.
Ali onda je došao deseti dan, i sve se promijenilo.
Te večeri, sjedili su jedno naspram drugog u kuhinji, dok je tišina bila ispunjena blagim mirisom čaja. Ljiljana je mirno spustila šolju, pogledala ga ravno u oči i rekla:
— Marko, sad ćemo postaviti neka pravila.
On se nasmijao, siguran da se šali. Bio je navikao na njene tihe šale i mislio je da je ovo samo još jedna u nizu.
— Ljiljo, hajde ne zbijaj šale… — odgovorio je kroz smijeh.
Ali njen izraz lica nije se promijenio. Iz torbe je izvukla nekoliko uredno složenih papira – spisak pravila, precizno ispisan njenom rukom.
— Od sutra, tvoja plata ide direktno meni na račun. Nema više kafane, nema izlazaka s prijateljima, nema ni odlaska kod tvoje majke bez mog odobrenja. I još nešto – kada ti kažem da ćutiš, ti ćeš ćutati.
Marko je zanijemio. Srce mu je brže kucalo, dok mu je um pokušavao pronaći logično objašnjenje.
— Ljiljo… jel’ se šališ? – upitao je tiho, nadajući se da će se nasmijati i reći mu da je sve to samo provokacija.
Ali umjesto osmijeha dobio je leden pogled i kratak odgovor:
— Ne. Ovo sam ja. Prava ja. Do sada sam bila fina. Sada počinje stvarni brak.
Od tog trenutka, bajka se pretvorila u pakao iz kojeg nije znao kako da se probudi. Svaki novi dan donosio je novo pravilo, još jednu zabranu, još jedan uslov. Ako bi pokušao da se pobuni, ona bi ga hladno prekinula:
— Ako ti se ne sviđa, slobodno idi. Ali da znaš – sve što imaš prepisao si na mene kada smo se vjenčali.
Marko je sve više osjećao kako mu tlo pod nogama nestaje. Prijatelji su ga zvali, ali nije se usuđivao da se javi. Majku nije vidio danima, jer je Ljiljana odlučila da za to „nema potrebe“. Kuća, koja je nekada bila ispunjena smijehom, sada je odjekivala tišinom i njegovim neizgovorenim riječima.
Svaku noć bi ležao na kauču, gledao u plafon i u sebi ponavljao isto:
„Kako je moguće da je ovo ista žena koju sam oženio? Gdje je nestala ona Ljilja koja me gledala s ljubavlju?“
Sjećao se trenutaka s njihove svadbe, njene bijele haljine, muzike koja je pratila njihov prvi ples, prijatelja koji su mu govorili da je blagoslovljen. Sada su ti isti ljudi vjerovatno pričali drugu priču, šaputali iza leđa i pitali se kako je mogao da bude toliko slijep.
„Trebao sam je bolje upoznati prije braka…“, mislio je dok je gledao kroz prozor, prateći kako kapljice kiše klize niz staklo. Te riječi postale su mu mantra, iznova i iznova.
Nije znao kako da krene dalje. Srce mu je govorilo jedno, razum drugo. Osjećao se zarobljenim u sopstvenom životu, u kući koja više nije bila dom, nego zatvor. Svaki put kad bi skupio hrabrost da joj se suprotstavi, Ljiljana bi ga podsjetila na papire koje je potpisao.
Deset dana bajkovite sreće postali su tek blijeda uspomena, a pred njim se prostirala stvarnost u kojoj nije bilo mjesta za njega kakav je bio.
Sada mu je bilo jasno – ljubav nije samo osmijeh na svadbenim fotografijama ni riječi izgovorene pred matičarem. Ljubav je ono što ostane kada muzika utihne i kada se zavjese spuste. A njega i Ljiljanu više ništa nije spajalo.
