U današnjem članku vam pišemo na temu povjerenja između roditelja i djece te važnosti slušanja njihovih tihih upozorenja. Kada dijete prestane voljeti mjesto koje mu je nekada bilo utočište, često postoji razlog koji se ne vidi odmah na površini.
- Ovo je priča jedne majke i njenog sina Džonija, priča o strahu, hrabrosti i najvažnijoj roditeljskoj lekciji – uvijek vjerovati djetetu.
Džoni je bio trogodišnji dječak koji je obožavao vrtić. Svakog jutra ustajao je s osmijehom, pjevušio pjesmice i s uzbuđenjem vukao majku za rukav, spreman da započne novi dan. Ali, iznenada, jednog ponedjeljka sve se promijenilo. Probudio se vrišteći, odbijajući da krene. Njegova majka, samohrana roditeljka, u početku je vjerovala da je to faza. Ipak, plač nije bio obično negodovanje – bio je to strah koji paralizuje.
Narednih dana prizor se ponavljao: jecaji, drhtanje, preklinjanje da ne ide. Pedijatrica je uvjeravala da se radi o separacionoj anksioznosti, ali majčin instinkt je govorio drugačije. Posebno onda kada je dječak kroz suze šapnuo: “Molim te, mama… bez ručka.” Taj detalj bio je dovoljan da probudi sumnju da se nešto dešava unutar zidova vrtića, baš u vrijeme obroka.
- Majka je odlučila da provjeri sama. Neopaženo je prišla prozoru trpezarije i ono što je vidjela slomilo joj je srce. Njen sin sjedio je pognute glave, dok mu je starija žena, koju nije poznavala, nasilno gurala kašiku u usta. Dječak je plakao, ali pritisak nije prestajao. Žena ga je grdila da neće ustati dok ne pojede sve. U tom trenutku majka je shvatila da strah njenog sina ima stvarni razlog. Nije bila riječ o fazi, već o prisilnom hranjenju.
Slični slučajevi nisu nepoznati ni u domaćem kontekstu. Prema pisanju Blica, u Srbiji su posljednjih godina zabilježene pritužbe roditelja zbog neadekvatnog ponašanja osoblja u pojedinim privatnim vrtićima, uključujući i rigidne metode disciplinovanja djece. Stručnjaci su tada upozorili da se svaka sumnja mora ozbiljno shvatiti i odmah prijaviti nadležnim službama. Upravo to je uradila i ova majka – odmah je reagovala, zaustavila nasilje i izvukla sina iz prostorije.
- Nakon incidenta suočila se s direktoricom vrtića, koja je priznala da je žena koju je majka zatekla zapravo volonterka, penzionerka i rođaka, a ne obučeno osoblje. Takva neodgovornost bila je neprihvatljiva. Majka je odlučila da prijavi slučaj državnoj inspekciji. Ubrzo je otkriveno da vrtić ima niz nepravilnosti: previše djece u grupama, osoblje bez odgovarajućih sertifikata i volontere bez ikakve kontrole. Rezultat je bio ukidanje licence.
U Hrvatskoj je, prema podacima koje je objavio Jutarnji list, slično naglašeno da je preopterećenost vaspitača i nedostatak nadzora jedan od glavnih problema u predškolskim ustanovama. Stručnjaci ističu da prisutnost neobučenih osoba, makar i u najboljoj namjeri, može imati ozbiljne posljedice po psihičko stanje djece. Ova priča to jasno potvrđuje – jedno dijete je zbog pogrešnog odnosa prema obroku razvilo ozbiljan strah od vrtića.
Majka je u međuvremenu pronašla novi vrtić, gdje su vaspitači prošli odgovarajuću obuku i gdje je komunikacija s roditeljima bila potpuno otvorena. Tamo je njen sin ponovo pronašao radost. Kada mu je vaspitačica prvog dana rekla da može jesti onoliko koliko želi i da je to sasvim u redu, na njegovom licu pojavio se osmijeh – onaj iskreni, dječiji, koji pokazuje olakšanje. Sigurno okruženje odmah je izbrisalo tragove straha.
Ovaj slučaj podsjeća i na izvještaj RTS-a o djevojčici iz Novog Sada, čiji su roditelji primijetili naglu promjenu ponašanja, da bi se kasnije otkrilo da je u vrtiću bila izložena grubim metodama discipline. Javnost je tada snažno reagovala, a slučaj je rezultirao pooštravanjem kontrole nad privatnim predškolskim ustanovama. To pokazuje koliko je važno reagovati odmah i ne zanemarivati promjene u ponašanju djece.
- Na kraju, ono što ova priča nosi kao najvažniju poruku jeste lekcija za sve roditelje: uvijek slušati dijete, čak i kada govori tihim glasom. Strah, povlačenje ili nagle promjene u navikama nisu uvijek prolazne faze. Nekada su to signali da dijete proživljava nešto što ne zna drugačije da objasni.
Majka iz ove priče naučila je da njen instinkt vrijedi više od svakog stručnog savjeta koji minimizira problem. Zahvaljujući njenoj odlučnosti, ne samo da je zaštitila svog sina, već je pomogla i drugoj djeci čiji su roditelji vjerovali da su njihova jutarnja suze samo „razmaženost“. Istina je, međutim, bila mnogo ozbiljnija.
Kada danas posmatra sina kako ulazi u učionicu s osmijehom, bez straha i s veseljem, zna da je donijela pravu odluku. A poruka koju dijeli sa svim roditeljima jeste jednostavna: ponekad, najvažniji alarm nije sirena odraslih, već šapat djeteta koje moli da ga neko sasluša.
