Priča jedne porodice koja je ispričana iz ugla komšinice otkriva bolnu stvarnost, ali i pokazuje da ljudska toplina i solidarnost još uvijek postoje.
- Mladi bračni par, tek zakoračio u roditeljstvo, suočio se s najtežim iskušenjem. Kada se komšinica porodila, isti dan izgubila je posao kod privatnika, a njen muž je takođe otpušten, kao da je odluka poslodavca bila da ih kazni zbog činjenice da šire svoju porodicu. Oboje su ostali bez posla, a samim tim i bez primanja, pa se njihova situacija iz dana u dan činila sve bezizlaznijom.
Kao da to nije bilo dovoljno, stigao je još jedan udarac. Stanodavac, kod kojeg su plaćali kiriju, obavijestio ih je da na kraju mjeseca moraju napustiti stan. Nije želio rizikovati da mu ne mogu plaćati stanarinu. Tako su, osim što su ostali bez prihoda, mladi roditelji s bebom ostali i bez krova nad glavom. Komšije iz zgrade sve su to posmatrale, ali niko nije pokazao spremnost ni da pita da li im treba pomoć, a kamoli da im pruži konkretnu podršku.
- U tim trenucima, jedan bračni par iz zgrade, ujedno i pripovjedači ove priče, odlučio je da napravi gest koji im je promijenio život. Otišli su do mladih komšija i predložili im da usele kod njih. Njihov stan je bio prostran, a nakon što su njihova djeca otišla u inostranstvo, polovina prostorija zjapila prazna. Isprva su mladi ljudi oklijevali, osjećali su sram i nelagodu da prihvate takvu pomoć, misleći da će narušiti mir starijeg bračnog para. Međutim, uz iskreno insistiranje domaćina, prihvatili su ponudu.
Četiri mjeseca kasnije, svi žive zajedno. Ono što je počelo kao čin solidarnosti, pretvorilo se u novu porodicu. Stariji par doživljava zajednički život kao ispunjenje svojih snova. Mala djevojčica koja odrasta u njihovom stanu za njih je postala poput unuke, dok su njeni roditelji dobili figuru druge porodice – oslonac i utočište u teškim vremenima. Ono što je još važnije, svi zajedno pronašli su novu vrstu sreće i međusobne topline.
- U razgovorima među sobom, stariji supružnici priznali su da planiraju napraviti još jedan veliki gest – žele svoj stan prepisati mladom paru. Njihova vlastita djeca, sin u Americi i kćerka u Kanadi, već su izgradila život u tuđim zemljama i rijetko se javljaju. Tek povremeni razgovori preko telefona ne mogu nadoknaditi prazninu koju roditelji osjećaju. Kako sami kažu, tuđa zemlja je odnijela njihovu djecu, a tuđa djeca – komšijina mala porodica – postala je njihova.
Ova priča, iako bolna na početku, nosi snažnu poruku o tome koliko humanost i spremnost da se pomogne mogu promijeniti nečiji život. U vremenu kada se mnogi povlače u svoje probleme i okreću glavu pred tuđim nesrećama, ovakvi primjeri pokazuju da toplina i saosjećanje mogu izgraditi nove mostove među ljudima. Ona je podsjetnik da porodicu ne čine uvijek krvne veze, već ljubav, podrška i zajedništvo koje se dijeli svakodnevno.
