U današnjem članku pišemo o životnoj priči žene iz Osijeka koja je prošla kroz mnoge uspone i padove, uživala u sreći, ali i nosila težinu porodičnih odgovornosti.
- Gospođa Divna, kako ćemo je zvati, živi u kući koju je s ljubavlju sagradila zajedno sa svojim pokojnim mužem, a danas je ta kuća svjedok mnogih promjena u njenom životu i životima njenih potomaka.
U toj kući danas živi i njen sin s porodicom. Na prvi pogled, zajednički život pod jednim krovom trebao bi donijeti solidarnost, međusobnu pomoć i podršku. Ipak, stvarnost je drugačija. Sin je već odrasla osoba koja svakodnevno odlazi na posao i vraća se tek uvečer, no njegov povratak ne znači i uključivanje u kućne poslove. Ostali članovi porodice također ne pokazuju želju da doprinesu održavanju doma, pa se čitav teret organizacije i čišćenja kuće sručio na Divna pleća. Iako se divno ponaša, ne želivši se miješati u obiteljske odnose, teško je sakriti razočaranje i tugu koja je prisutna u njenom glasu. Djeca, prema njenim riječima, nikada nisu naučila pravu vrijednost štednje i odgovornosti. Oni sve što zarade troše brzo, a život im je postao lakši zahvaljujući naručivanju hrane, što je gospođi Divni, koja je odrasla u sasvim drugačijim okolnostima, činilo rasipništvom.
- Ona se, ipak, ne miješa u njihove odluke, iako osjeća duboko razočaranje. Nisu to samo problemi u kući u Osijeku koji je čine tužnom, već i kuća na moru, u Crikvenici, koju uglavnom koristi njezina kćerka sa suprugom i djecom. I tu, kaže Divna, nema traga brige ili ulaganja. Kad je došlo do kvara na vodokotliću, njena kćerka i njen muž nisu željeli niti pokušati popraviti štetu, već su se odlučili za improvizaciju. Za gospođu Divnu, to je bio jasni znak da odgovornost, nažalost, nije vrijednost kojom se njena djeca vode.
S godinama, umorna od svih tih problema, Divna počinje osjećati kako joj ponestaje i fizičke i mentalne snage. Sedamdeset godina života donijelo je iskustvo, ali i umor, zbog čega strahuje da više neće moći nositi sve obaveze. Taj osjećaj nemoći doveo ju je do velike odluke – odlučila je prodati stan koji je sa suprugom kupila prije više od 20 godina. Taj stan je, s obzirom na godine, postao trošan i zahtijevao ozbiljna ulaganja u renoviranje, ali njena djeca nisu pokazala interes da ulože ni truda ni novca u njegovu obnovu. Divna nije željela da ostane vezana za nešto što je samo trošilo njen novac, pa je prodaja stana bila prilika da pronađe unutrašnji mir.
Za gospođu Divnu, prodaja stana nije bila gubitak, već prilika za obnovu onoga što je zaista imalo vrijednost – njene kuće, koje su stvarane s ljubavlju i trudom. Sredstva od prodaje investirala je u obnovu porodičnih kuća, kako bi barem dok je živa, mogla gledati funkcionalne i uredne domove. Prvo je obnovila fasadu kuće u Crikvenici, a planira i daljnje radove na poboljšanju. Njena filozofija je jednostavna: sve što je izgradila, nekad će pripasti njenoj djeci i unucima, ali ona neće dopustiti da trud njenog života propadne dok je ona još tu. Iako možda djeca nisu ona koja će naučiti odgovornost, Divna se nada da će barem unuci pokazati više poštovanja, odgovornosti i zahvalnosti prema onome što im je ostavljeno.
- Ono što je najviše boli, međutim, nije ni nerad ni nedostatak štednje, ni nesanirani kvarovi na imanju. Najviše je pogađa nedostatak poštovanja. Već je odlučila koji će članovi obitelji naslijediti njenu imovinu, ali za to neće nikome reći dok je ona živa. Želi samo da joj starost donese barem malo zahvalnosti od onih kojima je dala cijeli svoj život. Prisjeća se svog pokojnog muža, vrijednog i odgovornog čovjeka, koji je uvijek znao kako se boriti i raditi za obitelj. Nažalost, djeca nisu ponijela te iste vrijednosti i često žive po principu „dođi kod mene, idi kod mene“, bez da razumiju pravu vrijednost truda i odricanja.
Divna svojom pričom šalje snažnu poruku: život uzima svoj danak, i ne može se vječno biti oslonac drugima. Njene riječi „neka žanju ono što su posijali“ odražavaju duboko uvjerenje da će jednog dana i djeca i unuci morati osjetiti posljedice svog odnosa prema imovini i porodici. Njena želja nije da im uskrati ljubav, već da ih podsjeti da je odgovornost nešto što se mora učiti i prenositi, a ne čekati da sve bude gotovo i servirano.
- Ova životna priča gospođe Divne nije samo ispovijest jedne bake, već i ogledalo generacijskih razlika, promjena u načinu života i vrijednostima. Pokazuje kako stariji ljudi, i pored svojih godina, i dalje nose najveći teret brige za dom, dok mlađi često ne razumiju koliko truda i odricanja stoji iza onoga što im je dato. Divna je svjesna da ne može promijeniti svoju djecu, ali vjeruje da će barem unuci naučiti nešto iz njenog primjera. A do tada, nastavit će ulagati svoje snage u očuvanje svojih domova jer to za nju znači očuvanje dostojanstva i smisla života.
