Dečak je noćima nestajao iz kuće, sestra videla kako ga odvodi čudan starac: Razlog niko nije mogao da nasluti

Na prvi pogled, porodica Ivanov iz Oštakova djelovala je mirno i skladno. Vladimir i Valentina imali su dvoje djece i ništa nije nagovještavalo tragediju.

• Ali iza zatvorenih vrata krila se surova istina otac je često kažnjavao sina Ljošu, ne štedeći ni kaiš ni ruku, dok je majka nemoćno posmatrala.Godine 1968. dogodila se noć koja je promijenila sve. Mala Katja, tada djevojčica, probudila se i kroz prozor ugledala brata kako sa rancem u ruci izlazi iz kuće. Pored njega je stajao čudan starac, raščupane kose i mračnog pogleda. Uplašena, otrčala je roditeljima i alarmirala ih. Ali kada su izišli napolje, Ljoše više nije bilo.

Pokrenuta je ogromna potraga. Policija, ribari i mještani pretraživali su svaki pedalj obale jezera Seliger. Umjesto dječaka, pronašli su beživotno tijelo nepoznatog mladića. Kasnije se saznalo da je riječ o Igoru Zinkovu, vođi pionirskog kampa, optuženom za napad na štićenika. Misterija se produbila – ko ga je ubio i gdje je Ljoša?

Iznenađenje je stiglo ubrzo: dječak se sam pojavio pred tragačima, noseći ribarski štap i tvrdeći da je bio samo na pecanju. Pritom je negirao da poznaje starca. Policija mu nije vjerovala, ali istinu tada nisu uspjeli izvući.

• U međuvremenu, sumnja je pala na porodicu Ivanov. Istražitelji su u dječjoj sobi vidjeli spartansku prazninu – bez igračaka, osim vojnog pojasa koji je visio na zidu. Otac je hladno objasnio da se time „vaspitavaju djeca“. Bilo je jasno zašto Ljoša bježi: kod kuće ga je čekalo nasilje, a ne sigurnost.

Kasnije je otkrivena prava priča. Te noći, dok je pecao na obali, Ljošu je napao čovjek s dugom kosom. Spasio ga je upravo taj starac kojeg je Katja vidjela – pustinjak po imenu Žora. Nekada inženjer i porodičan čovjek, nakon moždanog udara izgubio je sve i povukao se u zemunicu kraj jezera. Živio je od ribe, bobica i šume, bježeći od ljudi, ali nije mogao okrenuti glavu kada je vidio dijete u opasnosti.

Žora i Ljoša sklopili su neobično prijateljstvo. Dječak mu je donosio hranu, a zauzvrat je dobijao pažnju i razumijevanje koje kod kuće nije imao. Za Ljošu je starac postao figura zaštitnika, možda čak i zamjena za oca. Ali njihovo tajno utočište nije dugo potrajalo.

Jedne noći, dok je tumarao pored ribarskog kampa, ribari su ga zamijenili za prijetnju i pucali u mraku. Žora je teško ranjen stigao do zemunice. Očajan, Ljoša je pokušao da mu nabavi lijekove, ali je uhvaćen u apoteci i primoran da prizna istinu. Odveo je policiju i ljekare do starčevog skrovišta, ali bilo je prekasno – Žora je izdahnuo na putu do bolnice.

• Smrt pustinjaka bila je strašan udarac za dječaka. On je više puta pokušavao pobjeći iz kuće, nesposoban da živi pod istim krovom s ocem nasilnikom. Ubrzo nakon toga, brak Vladimira i Valentine se raspao, a majka je povela Ljošu i Katju u drugi grad, ostavljajući iza sebe godine bola.

Priča o Ljoši i pustinjak­u Žori ostala je urezana u sjećanje ljudi iz Oštakova. Jedan zlostavljani dječak i jedan slomljeni starac pronašli su zajednički jezik u tišini šume i hladnoći jezera. Njihovo prijateljstvo, iako kratko, bilo je dokaz da se i u najmračnijim okolnostima može roditi povezanost koja spašava život.

I danas, decenijama kasnije, ova priča podsjeća da iza zatvorenih vrata ponekad postoje borbe koje niko ne vidi, i da spasenje može doći iz najneočekivanijih ruku – onih koje su i same slomljene, ali ipak dovoljno jake da podignu drugoga.