Dvadeset godina traganja stale su u jednu poruku koja je promijenila sve. Dajana je imala 21 godinu kada je ostala trudna, sama u nepoznatom gradu, bez podrške porodice i bez stvarnog oslonca.U natavku članak vam donosimo cijelu priču koja dovodi do suza.
- U porodilištu su je dočekali pogledi koji presuđuju. Porodila se bez ijedne ruke da je zgrli. Kratko zatim čula je rečenicu koja joj je slomila svijet: “Vaša beba nije preživjela.” Nisu je pustili da pogleda dijete, nisu rekli ni da li je dječak ili djevojčica. Potpisala je papire ne znajući šta potpisuje i otišla kući noseći samo tihu sramotu i bol.
Godinama poslije, kao odrasla žena s karijerom i porodicom, naučila je da se ne osvrće. Sve je zaključala u sebi, uvjerena da je tako jedino moguće preživjeti. A onda je, četrdeset i dvije godine kasnije, stigao e-mail. Pisao je čovjek po imenu Sajmon, 42 godine, uvjeren da bi Dajana mogla biti njegova biološka majka. U poruci su bili i prilozi: fotografije njegove kćerke s istim tamnoplavim kovrdžama i lješnjak očima kakve je Dajana imala kao dijete. U tom kadru osjetila je kako se hladni bolnički zidovi iz 1976. vraćaju i ruše sve što je pažljivo složila.
Prostrujala su kroz nju sjećanja: hladna kolica, tišina umjesto prvog plača, žena koja ulazi i bezokretno izgovara presudu, papir gurnut u ruku. Sva pitanja koja tada nije smjela postaviti – zašto, kako, gdje – sada su eksplodirala. A odgovor se, paradoksalno, već nazirao: ako je dijete živo, šta je onda potpisala? Ako su je lagali, kome da se obrati nakon toliko decenija?
Sajmon je napisao da je usvojen po rođenju, da je odrastao voljen, ali da mu je DNK test otvorio put do tragova koji vode do nje. Dajana je pogledala njegovu fotografiju i kao da je ugledala lice prve ljubavi, Jasona, muškarca koji je davno nestao iz njene mladosti – ista linija brade, isti osmijeh. U tom prepoznavanju bilo je i olakšanja i bijesa, jer je shvatila da je cijena njenog ćutanja zapravo bila cijena jedne ukradene istine.
- Na prvom susretu, umjesto spektakla, dočekala ju je tišina koja liječi. Zagrljaj je bio nesiguran, ali dug. Sajmon je govorio o životu koji je imao, o roditeljima koji su ga odgajali s ljubavlju, o tome kako je postao otac i tek tada osjetio potrebu da pronađe korijene. Dajana je slušala i pokušavala spojiti dvije stvarnosti: onu u kojoj je zauvek sahranila bebu i ovu u kojoj joj odrasli sin priča o svom djetinjstvu. Između njih, kao most, stajala je jednostavna istina – da nijedno od njih dvoje nije biralo laž.
U danima koji su uslijedili naučila je da se tuga i radost mogu kretati zajedno. Upoznala je njegovu porodicu, polubraću i sestre, i shvatila da ljubav ne poznaje kasne dolaske; ona samo traži otvorena vrata. Svako jutro prije posla, Sajmon bi svratio na kafu. O svakodnevnim sitnicama razgovarali su kao da nikada nisu bili razdvojeni. “Imamo vrijeme koje nam je ukradeno”, rekla bi u sebi, “ali imamo i ovo danas.”
Domaći izvor – Autonomni ženski centar (Srbija): za žene koje su doživjele prisilu, zanemarivanje ili nasilje u institucionalnim okruženjima, AŽC nudi besplatno savjetovanje i pravnu podršku. Njihovi resursi pomažu da se iskustvo imenuje i da se žrtve povežu s mrežom pomoći. Za ovakve priče, gdje istina kasno ispliva, stručna podrška pomaže da se bol pretvori u postupno zacjeljivanje, a sram u dostojanstvo.
- Domaći izvor – Centar za porodični smeštaj i usvojenje (Beograd/Novi Sad/Niš): stručne službe mogu pružiti informacije o dokumentaciji, kontaktima i procedurama vezanim za usvojenje. Iako su granice nadležnosti različite kada je riječ o inostranstvu i starim predmetima, upravo su ovi centri najpozvaniji da objasne kako danas funkcioniše zaštita prava djeteta, bioloških i usvojiteljskih porodica, te kako se etički postupa u potragama za porijeklom.
Domaći izvor – Zaštitnik građana / Poverenik za informacije od javnog značaja (Srbija): kada su u pitanju stari medicinski kartoni, otpusne liste i arhive ustanova, moguć je postupak traženja uvida ili kopija gdje to zakon dozvoljava. U slučajevima osjećaja institucionalne nepravde, građani se mogu obratiti ovim institucijama radi posredovanja, tumačenja propisa i zaštite svojih prava.
Dajana je konačno smogla snage da ispriča priču i svojoj djeci. Strah od osude pokazao se neutemeljenim: razumjeli su da je tadašnja tišina bila mehanizam preživljavanja, a ne izbor. Umjesto pitanja “Zašto nisi rekla?”, pitali su “Kako si izdržala?” U tom saznanju dobila je ono što joj je najviše nedostajalo onog dana u porodilištu – zagrljaj.
- Nije tražila osvetu. Željela je priznanje istine, makar i u četiri oka. Znala je da postoje stotine žena koje su prošle slične priče, da su mnoge otišle s ovog svijeta ne saznajući da su im djeca živa. Njen put sada je imao svrhu: govoriti, imenovati, ohrabriti druge da potraže dokumente, da potraže pomoć, da ne pristanu na sram koji im ne pripada.
Najzad, naučila je da se život ne vraća unazad, ali može da popravi kurs. Jutra su mirnija otkako zna da je on tu, da pije kafu s njom i žuri na posao, da joj šalje fotografije unuke s istim kovrdžama. Bol više nije rov, nego brazda iz koje izrasta nešto novo. Istina joj nije vratila izgubljene godine, ali joj je vratila sebe. A to je, u ovoj priči, najveći dobitak.
