U današnjem članku vam pišemo na temu sreće i onoga što čovjeku niko ne može oduzeti, čak ni kada izgubi sve ostalo. Ovo je priča koja se ne čita brzo, već polako, jer govori o unutrašnjoj snazi koju često zaboravimo da imamo.
- U svijetu punom gubitaka, neizvjesnosti i pritisaka, ljudi se često pitaju šta je zapravo ključ istinske sreće. Da li je to novac, uspjeh, zdravlje ili priznanje drugih? Čuveni psihijatar Viktor Frankl imao je odgovor koji se razlikovao od svega što se tada, ali i danas, nudi kao recept za ispunjen život. Njegov pogled na sreću nije nastao u udobnosti kabineta, već u najtežim mogućim uslovima – u koncentracionim logorima, gdje je čovjek mogao izgubiti sve, osim jednog.
Frankl je vjerovao da čovjeku mogu biti oduzeti dom, sloboda, porodica, zdravlje, ali da mu niko ne može oduzeti slobodu da bira svoj unutrašnji stav. Upravo tu slobodu smatrao je temeljem ljudskog dostojanstva i ključem smisla. Posmatrajući ljude koji su prolazili kroz ekstremnu patnju, primijetio je da nisu preživljavali nužno oni najjači fizički, već oni koji su uspijevali da pronađu razlog zašto da izdrže još jedan dan.
Jedan od osnovnih stubova Franklove logoterapije jeste ideja da se smisao može pronaći čak i u patnji. On nije tvrdio da je patnja dobra ili poželjna, već da, kada je već neizbježna, čovjek ima mogućnost da joj da značenje. Patnja bez smisla lomi čovjeka, ali patnja sa smislom može ga ojačati. U tom pogledu, sreća nije odsustvo bola, već sposobnost da se kroz bol ne izgubi sopstvena suština.
- Drugi važan princip odnosi se na slobodu izbora. Frankl je naglašavao da, i kada nemamo kontrolu nad okolnostima, uvijek imamo kontrolu nad sopstvenom reakcijom. Ta unutrašnja sloboda često se zanemaruje, ali upravo ona pravi razliku između očaja i dostojanstva. Način na koji tumačimo ono što nam se dešava često je važniji od samog događaja.
Posebno je isticao važnost pronalaženja smisla u svakodnevnim stvarima. Za Frankla, smisao nije bio rezervisan za velike životne misije, već se nalazio u radu, u brizi za druge, u malim trenucima pažnje i prisutnosti. Smatrao je da čovjek koji vidi svrhu u onome što radi, čak i u najobičnijem danu, ima unutrašnju snagu da se nosi sa mnogo većim teretima.
Njegov odnos prema stvarnosti bio je realan, ali ne i pesimističan. Nije zagovarao lažni optimizam, već konstruktivan pogled na život, u kojem se problemi ne negiraju, ali se ne dozvoljava da definišu cijelo postojanje. Frankl je vjerovao da način na koji posmatramo svijet direktno utiče na naše mentalno zdravlje i osjećaj unutrašnjeg mira.
- Posebno mjesto u njegovoj filozofiji zauzimali su međuljudski odnosi. Ljubav je, prema Franklu, jedan od najsnažnijih izvora smisla. Ne kao prolazna emocija, već kao duboka povezanost i odgovornost prema drugom biću. Smisao se često rađa upravo kroz brigu, bliskost i osjećaj da smo nekome važni.
U svakodnevnom životu, Franklove ideje mogu se primijeniti jednostavno, ali dosljedno. Aktivno traženje smisla u onome što radimo, prihvatanje patnje kao dijela iskustva, njegovanje unutrašnje slobode i svjesno biranje stava prema izazovima – sve su to koraci koji vode ka stabilnijem i ispunjenijem životu. Umjesto pitanja „zašto se ovo meni dešava“, Frankl je predlagao pitanje „šta ovaj trenutak traži od mene“.
U savremenom svijetu, gdje mnogi imaju sve spoljašnje uslove za sreću, a ipak osjećaju prazninu, Franklova poruka djeluje snažnije nego ikad. Njegova filozofija podsjeća da sreća nije rezultat savršenih okolnosti, već dubokog unutrašnjeg osjećaja svrhe. Kada čovjek zna zašto ustaje ujutro, lakše podnosi i ono što ga tokom dana boli.
- Na kraju, Viktor Frankl nije ponudio brza rješenja ni površne savjete. Ponudio je nešto mnogo teže, ali i trajnije – odgovornost prema sopstvenom životu. Njegova poruka je jednostavna, ali snažna: možete izgubiti sve, osim sposobnosti da izaberete smisao. A upravo u tom izboru, prema Franklu, leži prava sreća i najveća snaga ljudskog duha.
