Večernja savana toga dana nije bila nalik ijednoj koju je turista Marko do tada vidio. Vazduh je pucao od tiše topline, sunce se povlačilo iza horizonta kao komad užarenog zlata, a rijeka je blistala kao stakleni put usred bespuća…
Sve je djelovalo mirno – toliko mirno da bi čovjek pomislio da se priroda sprema na počinak.
Marko se vraćao iz obilaska, umoran, prašnjav i sa fotoaparatom punim slika koje je planirao pokazati porodici kada se vrati kući.
- Ali dok su ostali turisti pričali o večeri i odmoru, njega je nešto natjeralo da se okrene prema vodi. Kao da je savana udahnula, zastala… i šapnula mu da pogleda.
U prvom trenutku pomislio je da je riječ o odrazu gustog žbunja. Međutim, površina vode se uznemirila, i tada je ugledao – ogromnu životinju koja se borila da ostane na površini.
Na trenutak je zanemio. A onda se njegova ruka instinktivno stegla oko kaiša ranca.
To nije bio krokodil. Nije bila ni antilopa.
To je bio lav.
- Ali ne onaj majestetični lav kakvog vidimo na fotografijama, nego ranjena, iscrpljena životinja koja se borila za svaki dah. Voda oko njega već je imala tragove krvi, a njegove šape mlatile su oko sebe sve slabije.
— Ovo nije dobro… — izustio je Marko, ali niko iz grupe nije shvatio ozbiljnost trenutka.
Lav je još jednom propao pod vodu. Samo su mu vrhovi grive na trenutak izronili, pa se sve ponovo smirilo kao da ga nikada nije ni bilo.
I tada — bez razmišljanja, bez planiranja, bez imalo straha — Marko je skočio.
Ledena voda ga je presjekla, ali on je plivao kao da ga sam život gura naprijed. Ruke su mu drhtale, ali nije stao. Uslijedilo je nekoliko dugih sekundi borbe sa strujom koja je bila mnogo snažnija nego što je očekivao.
Lav je potonuo još jednom.
Marko je zaronio.
Kroz mutnu vodu jedva je razaznao obrise tijela. Uhvatila ga je panika, ali tada je pod prstima osjetio grubu, mokru dlaku. Povukao je što je snažnije mogao. Lav se nije opirao – kao da je prihvatio činjenicu da se predaje, sve dok se ne dogodi čudo.
- Uspio je da ga povuče prema sebi, i gurajući nogama, krenuo prema obali. Sila kojom ga je voda vukla unazad bila je gotovo nepodnošljiva. Ali Marko nije popuštao. Nije mogao. Što je bio bliže obali, to je više osjećao težinu lavljeg tijela, kao da nosi čitavu savanu na leđima.
Kada ih je konačno izbacio na suho, pao je na koljena, jedva hvatajući dah. Lav je ležao nepomično, oči zatvorene, grudi se nisu pomjerale.
— Ne sada… molim te, ne sada… — promucao je.
Počeo je pritiskati njegov grudni koš, kao što je naučio na kursu prve pomoći. Srce mu je tuklo toliko jako da je imao osjećaj da će se rasprsnuti. Ruke su mu bile krvave, mokre, ali nije prestajao. Svaki pritisak bio je pokušaj da vrati život onoj istoj divljoj prirodi koju je obožavao.
A onda — jedva čujni zvuk. Kratak, tanak dah.
Lav je zadrhtao.
Glava mu se blago podigla, oči otvorile – dvije ogromne, jantarne kugle, pune zbunjenosti i bola, ali… žive.
- Marko se ukočio. Gledao ga je bez daha. Znao je koliko su lavovi nepredvidivi. Znao je da ga instinkt može napasti prije nego što shvati da mu ovaj čovjek nije neprijatelj.
Lav se podigao na noge, teturajući. Blago je zarežao, više iz bola nego iz prijetnje. Zatim je polako prišao Marku, jedan korak, pa drugi.
Marko je zatvorio oči.
Čekao je ugriz.
Umjesto toga — osjetio je toplo, hrapavo ližanje preko ruku.
Otvorio je oči u nevjerici. Lav je stajao tik ispred njega, spuštene glave, miran. Kao da mu se klanja. Kao da govori ono što nijedna životinja ne može izgovoriti ljudskim jezikom — hvala.
Taj trenutak trajao je beskonačno. Tišina savane bila je kao velika, mekana deka koja ih pokriva.
Lav je još jednom pogledao čovjeka, duboko, gotovo ljudski… a zatim se okrenuo i nestao u visokoj travi, ostavljajući tragove vode i nekoliko kapi krvi koje su iskrile na crvenom suncu.
- Marko je ostao da sjedi na obali, sav mokar, krvav, drhteći od hladnoće i adrenalina, ali sa osmijehom koji nikada u životu neće zaboraviti. Tog dana je shvatio da ponekad najveće priče ne napišu pisci — već sama divljina.
Jer postoji nešto što se ne može izmjeriti riječima: trenutak kada se čovjek i zvijer prepoznaju u istom.
