Svaki roditelj trudi se da svom djetetu obezbjedi što bolji život, ali to djeca ponekada znaju zaboraviti pa onda zamjere svojim roditeljima što nisu na istom “nivou” kao oni.
Tereza doživljava poteškoće zbog izazovnog ponašanja svoje kćeri. S jedne strane, Tereza je dobronamjerna i pažljiva. Svojoj kćeri osigurava sve što joj treba, vodi je na redovne liječničke preglede i pomaže joj u rješavanju problema koji se pojave.
Međutim, tijekom nedjeljnih posjeta na ručku, njezina kći običava zanemariti uobičajene pozdrave i umjesto toga izražava svoje pritužbe zbog stanja Terezinog doma, izražavajući svoje gađenje pri pomisli da ondje jede.
Po dolasku, Terezin prvi korak je provjeriti jesu li ladice čiste, brišući svaku vilicu i žlicu. Zatim nastavlja s pitanjem zašto se posuđe ne pere u stroju umjesto ručno, zamjerajući govorniku što je dopustio da se suđe gomila tijekom tri dana. Unatoč činjenici da bi govorniku bilo jednostavnije ručno oprati suđe, potražnja ostaje. Tereza zatim skreće pozornost na stanje stepenica, navodeći da joj je stolnjak “zamrljan od prošlog puta”. Na kraju, govori govorniku da za vrijeme ručka nosi čistu košulju. “Transformirala si se u sofisticiranu gradsku ženu koja me sada opterećuje čistoćom”, povjerava se Tereza Mojim vremenima.
Unatoč njezinim naporima da održi uredan i uredan dom, zadatak se pokazao prilično zahtjevnim na selu, gdje uz kuću ide i vrt. Nije jednostavno održavati stan potpuno besprijekornim kao što bi bilo u kompaktnom gradskom stanu.
Pripremajući se za njihov dolazak, provodim tri dana čisteći, a zatim nastavljam s dovozom drva za ogrjev, što rezultira razbacanom piljevinom po kuhinji. Živeći na selu i brinući se za šumu, polja, cvijeće, zimski vrt, ljekovito bilje i svakodnevno kuhajući, ne može se uvijek održavati besprijekorna čistoća. Nakon što je čula majčine pritužbe, unuka sluša kako žena primjećuje: “Iskreno govoreći, zahvalna sam što je moj zet jedini koji se ne petlja u naše svađe.
Gospođa Tereza iznosi svoje mišljenje o tome, navodeći kako vjeruje da druga osoba uopće ne razmišlja o uvredi koju su izazvali njezini postupci. Svaki put kad se vrate u Zagreb, gospođa Tereza danima ostaje frustrirana. U svom selu nema se kome povjeriti jer se njeni vršnjaci često hvale svojom djecom, a ona razumije da njihovi životi nisu savršeni, suprotno njihovim tvrdnjama.
Moja kći i zet su dosta marljivi u odnosu na druge. Sami su stekli visoko obrazovanje i željena zanimanja. Što se tiče darova, moja kći nije sigurna što bi mi poklonila – odjeću ili hranu. Žena koja živi u susjedstvu, s druge strane, prisiljena je svoju jadnu mirovinu dijeliti sa sinom koji bi je inače iznudio. Procjenjujem da ima pedesetak godina i iako malo radi, nije dovoljno. Neću ulaziti u detalje, ali poznato mi je da on često izvlači novac od nje. Unatoč tome, moja susjeda mu je spremna dati sve do zadnjeg novčića, a ja joj to ne mogu zamjeriti – kako sam slične naravi, povjerila nam se.
Ljubav koju gaji prema kćeri, zetu i unuku je neizmjerna i nepokolebljiva. “Budući da je moj suprug prerano preminuo, nisam uspjela na vrijeme uspostaviti granice. Sada, bez obzira na to što kažem, prepuštena sam sama nositi težinu svoje tuge. Zamolila sam kćer da mi dopusti da ostanem u svojoj kući kako stoji, kao što je moje, ali moje molbe ostaju neuslišane”, rekla je.
Tereza željno iščekuje dolazak svoje unuke sada kada ju je obitelj obavijestila da planiraju posjetiti je na nekoliko dana svake godine. No, boji se da će njezina kći po dolasku unuke kritizirati i najmanju nesavršenost. Unatoč tim suzdržanostima, Tereza duboko voli svoju obitelj i prepoznaje neizvjesnost budućnosti i svoju potrebu za njima. “Ne znam što će donijeti sutra”, zaključuje ona.
