U svijetu koji je često preplavljen brigama, nepravdom i lošim vijestima, povremeno se pojavi priča koja nas podsjeti šta zaista znači ljubav, požrtvovanost i čovječnost. Takva je priča o Paši i Munibu, supružnicima iz jednog mirnog sela blizu Kladnja, u Bosni i Hercegovini. Njihov život, skroman i nenametljiv, odisao je toplinom i čistoćom duha.
- U braku su već više od četrdeset godina. Upoznali su se u Vlasenici, gdje je Munib radio, a Paša boravila kod sestre. Njihova veza odmah je dobila čvrste temelje. Kako Paša kaže sa osmijehom, bili su kao rođeni jedno za drugo. Njihova ljubav nije bila spektakularna na način na koji se to danas prikazuje u filmovima, ali je bila duboka, iskrena i trajna.Iako nisu imali biološku djecu, njihov dom nikada nije bio prazan. Prije tri decenije, u njihovu svakodnevicu ušla je četvoromjesečna beba, ostavljena i nezaštićena. Bebu je ostavila njena baka, nesposobna da se brine o njoj. Taj trenutak bio je prekretnica – Paša je odlučila da djetetu pruži dom, sigurnost i ljubav koju nije imalo gdje drugdje da pronađe.
Briga o bebi nije bila laka. Djevojčica je tugovala za majkom, odbijala je hranu, plakala danima. No, Paša nije odustajala. Bila je najstarija među svojom braćom i sestrama i znala je kako se brinuti za dijete. Nosila ju je svuda sa sobom, učila je da pije na flašicu, tješila je, mazila i polako liječila njene rane.Djevojčici su dali novo ime – Samira. Pravo ime joj je bilo Hadžira, ali Paša je željela da joj podari novi početak. Samira je rasla kao njihovo dijete, a prva riječ koju je izgovorila bila je – “mama”. Njihova svakodnevica bila je ispunjena ljubavlju, smijehom i osjećajem pripadnosti.
- Ipak, sreća nije trajala vječno. Nakon rata, biološki roditelji saznali su gdje se Samira nalazi. Jedne noći, krišom su došli i odveli djevojčicu, bez upozorenja i dogovora. Paša se prisjeća tog trenutka sa bolom koji ne prolazi – kao da joj je neko otkinuo dio duše. Samira je bila njihovo dijete, bez obzira na krvne veze.Pokušali su postići kompromis – da Samira pola mjeseca bude kod njih, pola kod biološke porodice. Ali roditelji su se ubrzo preselili i prekinuli svaki kontakt. Godine su prolazile, a Paša nije prestala misliti na djevojčicu koju je othranila. Iako joj je srce bilo slomljeno, nikada nije zažalila zbog svoje odluke da je prihvati kao svoju.
Od samog početka, Paša nije krila istinu od Samire. Znala je da će je jednog dana zanimati ko su joj biološki roditelji i nije željela da je lažima zadrži za sebe. Taj čin iskrenosti bio je temelj duboke veze koja će ih povezivati cijeli život.Godinama kasnije, kada je već izgubila nadu da će je ikada više vidjeti, Paša je dobila poruku na Facebooku. Stigao je zahtjev za prijateljstvo od osobe po imenu Samira Šahinović. U početku nije prepoznala ko se krije iza tog imena. Ali onda je zazvonio telefon.
“Majko, sjećaš li me se? To sam ja, Samira”, čulo se s druge strane.
Suze su potekle, a srce koje je godinama nosilo bol sada se ponovo ispunilo ljubavlju. Samira je živjela u Belgiji, bila je udata i imala svoju porodicu – dvoje djece. Iako razdvojene kilometrima, njihova veza bila je jača nego ikada.
- Od tog trenutka, Paša i Samira su ponovno u kontaktu. Posjećuju se naizmjenično, ponekad u Bosni, ponekad u Belgiji. Paša je postala baka, ne po krvi, već po srcu.Zanimljivo je da i Samirin biološki otac danas dolazi da posjeti Pašu, s dubokim poštovanjem prema ženi koja je njegovoj kćeri spasila život i oblikovala je u osobu kakva je danas.Ova priča podsjeća da porodica nije samo ono što se nasljeđuje, već i ono što se bira – ljubavlju, pažnjom, nesebičnim djelima. Ponekad, baš ti neplanirani, neočekivani susreti oblikuju naše sudbine na najljepši način
