U današnjem članku vam pišemo na temu oholosti, ponosa i onih tihih životnih trenutaka u kojima ljudi prerano odluče ko vrijedi, a ko ne.
- Ovo je priča o jednoj večeri koja je započela sasvim obično, ali je u sebi nosila sudar dva svijeta – svijeta umišljene moći i svijeta prešućene istine.
Te večeri, u luksuznom restoranu čije su stolice bile presvučene skupocjenom kožom, a čaše blistale pod prigušenim svjetlom lustera, sjedio je Gavriil Streljcov. Bio je uvjeren da mu sve oko njega pripada – prostor, ljudi, tišina, pa čak i pogledi. Novac i uspjeh postali su njegova druga koža. Navikao je da mu se drugi prilagođavaju, da mu se glas spušta kada progovori i da mu se vrata otvaraju bez pitanja.
Kad je konobarica prišla stolu, pogled mu je skliznuo niz njen bedž s imenom, zatim na iznošene cipele i prevelike pantalone. U njegovoj glavi, zaključak je bio brz i okrutan. Pred sobom nije vidio osobu, već funkciju. Dio enterijera, ništa više. Za njega, ona nije imala priču, prošlost ni vrijednost.
- U želji da se dodatno pokaže, odlučio je da pređe na rijedak, aristokratski dijalekt francuskog jezika. Govorio je glasno, samouvjereno, s namjerom da ponizi djevojku pred ženom koja je sjedila s njim. Bio je siguran da niko u tom restoranu ne razumije njegove riječi, da znanje pripada samo njemu i njegovom krugu. Bio je to trenutak čiste oholosti, onaj u kojem čovjek povjeruje da je iznad svih.
Sofija Belova, s druge strane, stajala je mirno, s poslužavnikom u rukama. Za nju restoran nije mirisao na luksuz, već na umor. Na duge smjene, bol u stopalima i stalnu borbu da izdrži još jedan dan. Imala je dvadeset i šest godina, ali se osjećala mnogo starije. Njena uniforma bila je uredna, ali istrošena, cipele na ivici raspadanja, a ispod očiju su se nazirali tamni kolutovi koje niko nije primjećivao.
Za goste restorana, ona je bila samo ruka koja dolijeva vodu i glas koji izgovara nazive skupih jela. Malo ko je znao da se iza te tišine krije potpuno drugačiji život. Prije tri godine, Sofija je bila najbolja studentica na postdiplomskim studijama strane filologije. Akademska karijera bila joj je nadohvat ruke, disertacija u pripremi, a snovi su bili vezani za knjige, predavanja i učionice.
Jedan domaći izvor iz oblasti obrazovanja i društvenih prilika u Bosni i Hercegovini često naglašava da mnogi mladi ljudi, zbog porodičnih tragedija i ekonomskih pritisaka, bivaju prisiljeni da napuste akademski put, iako nose izuzetno znanje i potencijal.
- Jedan telefonski poziv promijenio je sve. Saobraćajna nesreća, moždani udar njenog oca, dugotrajno liječenje i nestanak porodične ušteđevine natjerali su je da preko noći napusti fakultet. Biblioteku je zamijenila poslužavnikom, a teorije jezika brigom kako da obezbijedi očevu rehabilitaciju. Nije se žalila. Nije imala kome.
Te večeri, kada su VIP gosti bili najavljeni, Sofija je znala da mora biti posebno oprezna. Gavriil Streljcov ušao je u restoran samouvjereno, bez da je pridržao vrata ženi iza sebe. Njegov hod, držanje i hladan pogled jasno su govorili kakav je čovjek. Bio je poznato ime u finansijskim krugovima, predstavnik novog bogatstva, uvijek na ivici da dokaže kako pripada „višoj klasi“.
Sjeo je za najbolji sto, zauzimajući prostor kao da mu po prirodi pripada. Žena pored njega djelovala je nelagodno, tiha i zatvorena, gotovo nevidljiva. Sofija je duboko udahnula i prišla stolu s naučenim, profesionalnim osmijehom.
Njeno obraćanje bilo je ljubazno, ali Streljcov je nije ni pogledao. Govorio je viljušci, čaši, zraku. Tražio je posebnu vinsku kartu, onu „za odabrane“, jasno stavljajući do znanja šta misli o ljudima koji služe. U tom trenutku, Sofija je za njega bila nevidljiva.
Ono što nije znao jeste da ispred njega ne stoji slomljena djevojka bez znanja. Iza te uniforme nalazio se obrazovan um, savršeno vladanje stranim jezicima i snaga stečena kroz gubitke. Kada je odgovarala, Sofija je to učinila istim dijalektom kojim je on pokušao da je ponizi. Mirno, precizno, bez imalo drhtaja u glasu.
U tom trenutku, nešto se u prostoru promijenilo.
Jedan domaći izvor iz oblasti sociologije i međuljudskih odnosa navodi da su situacije u kojima se moćni suoče s potcijenjenima često trenuci u kojima se ruše lažne hijerarhije i otkriva prava vrijednost znanja.
- Streljcov je zanijemio. Prvi put te večeri, podigao je pogled prema osobi koju je do tada smatrao beznačajnom. Njegova sigurnost se poljuljala, a osmijeh koji je nosio kao masku nestao je u sekundi. Pred njim nije stajala konobarica, već žena čije znanje nije mogao osporiti, niti kupiti.
Za Sofiju, to nije bio trenutak osvete. Bio je to tihi čin samopoštovanja. Nije željela da ga ponizi, niti da se uzdigne. Samo je stajala uspravno, svjesna ko je i šta nosi u sebi, bez obzira na okolnosti.
Jedan domaći izvor koji se bavi psihologijom dostojanstva ističe da istinska snaga ne dolazi iz potrebe da se neko ponizi, već iz sposobnosti da se ostane miran i svoj čak i kada te drugi gledaju s visine.
- Ova priča podsjeća da odjeća, posao i trenutna pozicija ne određuju vrijednost čovjeka. Ponekad upravo oni koje olako preskočimo nose najdublje znanje, najteže borbe i najveće dostojanstvo. A oholost, koliko god glasna bila, često se sruši pred jednom mirnom, izgovorenom istinom.
Jer svijet se ne dijeli na one koji služe i one kojima se služi. Dijeli se na one koji gledaju s visine i one koji, uprkos svemu, ostaju uspravni.
