Anksioznost se u posljednjim decenijama sve češće spominje kao jedno od najvećih emocionalnih opterećenja modernog društva. I dok se obično povezuje s odraslima, stručnjaci sve češće upozoravaju da i djeca, već u ranim godinama, pokazuju jasne znakove tjeskobe nesanicu, povlačenje u sebe, stalne brige ili čak napade panike.
- Ono što je posebno važno naglasiti jeste da korijen tog osjećaja nesigurnosti i napetosti često ne leži u dramatičnim događajima, već u naizgled običnim, svakodnevnim situacijama koje ostavljaju dubok trag u djetetovom doživljaju svijeta.
Roditelji, vođeni ljubavlju i željom da njihovo dijete uspije i bude sigurno, nerijetko nesvjesno usvajaju obrasce ponašanja koji, umjesto podrške, stvaraju tlo za kasnije emocionalne poteškoće. Psihološka istraživanja pokazuju da čak devet od deset roditelja svakodnevno primjenjuje ponašanja koja mogu oslabiti djetetovu otpornost i povećati sklonost anksioznosti. Radi se o radnjama koje na prvi pogled djeluju bezazleno, ali s vremenom oblikuju unutrašnji svijet djeteta.
Jedan od tih obrazaca jeste pretjerana kontrola. Kada roditelj nastoji upravljati svakim segmentom djetetovog života – od odjeće do načina rješavanja zadaće – šalje poruku da djetetu ne vjeruje dovoljno. Takav pristup guši inicijativu i hrabrost, a svaka nova situacija kasnije djeluje zastrašujuće jer dijete nikada nije steklo iskustvo donošenja odluka. Strah od greške postaje jači od želje za učenjem, a upravo to čini osnovu tjeskobnih reakcija.
- Slično djeluje i negiranje emocija. Kada roditelji rečenicama poput “Nemoj plakati” ili “Preosjetljiv si” poručuju djetetu da su njegovi osjećaji nepoželjni, ono uči da emocije mora potisnuti. Vremenom se taj unutrašnji pritisak gomila, stvarajući nesigurnost i zbunjenost. Prema istraživanjima Klinike za dječju psihijatriju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, upravo potiskivanje osjećaja spada među ključne rizične faktore za razvoj anksioznih poremećaja u adolescentskoj dobi, što jasno pokazuje koliko rana iskustva oblikuju kasniji život.
Treći obrazac jeste postavljanje perfekcionizma kao standarda. Kada pohvala i pažnja roditelja zavise od uspjeha, dijete razvija uvjerenje da vrijedi samo ako je savršeno. Čak i najmanja pogreška postaje dokaz nedovoljnosti. Taj pritisak da uvijek mora biti najbolje ne ostavlja prostor za opušteno istraživanje svijeta, već vodi u stalni stres. Perfekcionizam se, prema domaćim psiholozima, smatra jednim od “tihih ubica” djetinjstva, jer se pretvara u hronični teret koji prati i odraslu osobu.
Još jedan faktor koji često prolazi neopaženo jeste emocionalna nedostupnost roditelja. Iako su fizički prisutni, roditelji opterećeni vlastitim problemima ponekad ostaju daleko na emocionalnom planu. Dijete tada osjeća da nije viđeno ni dovoljno važno. Takva rana praznina stvara nesigurnost, poteškoće u povjerenju i strah od napuštanja. Prema podacima Instituta za mentalno zdravlje u Beogradu, emocionalna nedostupnost roditelja često se navodi kao temeljna trauma kod mladih koji traže pomoć zbog anksioznosti.
- Kada se sagledaju svakodnevne roditeljske reakcije – od stalnog ispravljanja i upoređivanja s drugima, do korištenja srama ili minimiziranja osjećaja – postaje jasno kako se u djetetu stvara slika da nije dovoljno dobro. Svijet se doživljava kao opasan prostor, a ljubav i prihvaćenost čine se uvjetovanim uspjehom ili ponašanjem. Upravo u tim sitnicama leži izvor mnogih kasnijih teškoća.
Ipak, stručnjaci naglašavaju da promjena nikada nije nedostižna. Djeca ne traže savršene roditelje – traže iskrene i emocionalno prisutne figure koje ih vide i prihvataju. Mali koraci poput toga da se jasno kaže “Volim te baš takvog kakav jesi”, da se djetetu dozvoli da griješi bez osude ili da se roditelj izvine kada pogriješi, čine ogromnu razliku. U tim trenucima dijete uči da ljubav nije uvjetovana savršenstvom i da emocije, ma koliko bile teške, imaju pravo postojati.
Prema portalu “Psihološki prostor”, koji okuplja stručnjake s područja bivše Jugoslavije, upravo je otvoren razgovor o emocijama ključan za prevenciju anksioznosti. Kada dijete osjeti da može slobodno reći šta osjeća, bez straha od ismijavanja ili odbacivanja, razvija sigurnost i otpornost. Roditelj tada ne mora imati sva rješenja – dovoljno je da bude prisutan i da sluša.
- Vrijedi naglasiti da se anksioznost ne pojavljuje naglo, već se gradi tiho, kroz godine i sitne poruke koje dijete prima. Ali isto tako, ona se može ublažiti i prevenirati svakodnevnim gestama ljubavi, razumijevanja i poštovanja. Djeca ne trebaju roditelje koji sve znaju; trebaju one koji će ih čuti i prihvatiti baš onakve kakvi jesu.
Na kraju, suština je jednostavna: svjesnim izborima roditelji mogu pomoći djeci da odrastu u osobe koje vjeruju u sebe, znaju prepoznati i izraziti svoje emocije i ne boje se potražiti pomoć kada je potrebna. I to je, prema mišljenju mnogih domaćih psihologa i pedagoga, najveći dar koji im se može pružiti – osjećaj sigurnosti da vrijede, bez obzira na sve
