U današnjem članku vam donosimo jednu zanimljivu priču o tome kako predmet koji bi trebao predstavljati pažnju i lijep gest ponekad može izazvati potpuno suprotan osjećaj. Marijana, 42-godišnja žena, dobila je dekorativni predmet za spavaću sobu i u početku ga je doživjela kao običan poklon. Međutim, ubrzo nakon toga počela je osjećati nelagodu svaki put kada bi ga pogledala. Ono što je na početku djelovalo bezazleno postalo je stalni podsjetnik na emocije i odnose koje možda ranije nije dovoljno jasno prepoznala.
Pokloni se najčešće povezuju s radošću.
Neko nas se sjetio.
Odabrao nešto za nas.
Pokušao pokazati pažnju.
Ipak, značenje predmeta ne zavisi samo od toga šta on objektivno jeste, nego i od onoga što osoba uz njega počne povezivati.
U Marijaninom slučaju dekoracija je vrlo brzo prestala biti samo ukras.
Počela je izazivati nelagodu.
U početku gotovo neprimjetnu.
Zatim sve izraženiju.
Svaki put kada bi ušla u sobu i pogledala prema predmetu, osjećala bi unutrašnju napetost.
S vremenom je počela primjećivati i druge promjene.
Teže je spavala.
Bila je razdražljivija.
Imala je osjećaj da joj je prostor koji je ranije doživljavala kao mjesto odmora postao neprijatan.
POSEBAN TRENUTAK: Problem nije bio u tome da predmet ima neku misterioznu ili objektivnu moć. Važno je bilo značenje koje je Marijana počela vezivati uz njega i emocije koje bi se svaki put ponovo aktivirale kada ga ugleda.
Takve situacije nisu neobične.
Predmet može biti povezan s osobom prema kojoj imamo neriješene osjećaje.
Može podsjećati na sukob.
Na neugodan period.
Na obavezu.
Na odnos u kojem osoba više ne želi biti.
Kada se takve emocije stalno aktiviraju, poklon prestaje djelovati kao znak pažnje.
Postaje simbol nečega što opterećuje.
Upravo zato se ponekad dogodi da osoba osjeća snažnu želju da neki predmet skloni, ali istovremeno osjeća krivicu.
„Poklon je.“
„Neko ga je odabrao za mene.“
„Šta ako se naljuti ako ga ne držim?“
Takve misli mogu stvoriti dodatni unutrašnji konflikt.
S jedne strane osoba osjeća nelagodu.
S druge smatra da predmet „mora“ ostati zbog pristojnosti.
Marijana je, prema dostavljenom tekstu, upravo kroz takav proces počela preispitivati šta predmet za nju zapravo predstavlja.
Nije više gledala samo njegov izgled.
Počela je razmišljati o osjećajima koje u njoj izaziva.
O osobi koja ga je poklonila.
O vlastitoj reakciji.
I o tome zašto joj je teško jednostavno ga ukloniti.
VAŽAN TRENUTAK: Ako se uz određeni predmet stalno javljaju nervoza, tuga, razdražljivost ili potreba da ga sklonite, korisno je obratiti pažnju na te reakcije umjesto da ih automatski odbacite kao pretjerivanje.
To, naravno, ne znači da je sam predmet „kriv“.
Mnogo češće je riječ o simbolici.
Način na koji nešto doživljavamo može snažno uticati na emocionalnu reakciju.
U tekstu se spominje i takozvani nocebo efekat – pojava kod koje negativna očekivanja mogu pojačati doživljaj nelagode.
Ako osoba unaprijed počne vjerovati da joj nešto smeta, postaje osjetljivija na svaki znak neprijatnosti.
Primijeti loš san.
Napetost.
Promjenu raspoloženja.
I sve to počne povezivati s istim predmetom.
Time se stvara začarani krug.
Što više očekuje nelagodu, to je više primjećuje.
A što je više primjećuje, to jače vjeruje da je upravo predmet uzrok.
Zbog toga je mnogo korisnije pristupiti situaciji jednostavno.
Predmet se može privremeno ukloniti iz prostorije.
Ne baciti.
Ne praviti veliku dramu.
Samo ga skloniti.
Zatim nekoliko dana ili sedmica posmatrati šta se događa.
Da li se osoba osjeća mirnije?
Da li bolje spava?
Da li se napetost smanjuje?
Ako se ništa ne promijeni, vjerovatno problem nije bio samo u predmetu.
Ako se osjećaj jasno promijeni, tada vrijedi razmisliti o tome šta je predmet simbolizirao.
POSEBAN TRENUTAK: Ponekad nije najvažnije pitanje „Zašto mi ovo smeta?“, nego „Na šta me ovo podsjeća?“
U Marijaninom slučaju upravo je to postalo važno.
Poklon je bio samo vidljivi dio mnogo složenijeg emocionalnog iskustva.
Iza njega su se nalazili osjećaji prema osobi koja ga je poklonila.
Raniji sukobi.
Neizgovorene misli.
Obaveza da se ponaša kao da je sve u redu.
Tek kada je počela gledati širu sliku, postalo joj je jasnije zašto joj jedan običan ukras stvara toliku nelagodu.
Ovakve situacije podsjećaju i na važnost granica.
Nijedna osoba nije dužna držati predmet u vlastitom domu samo zato što ga je neko poklonio.
Poklon prestaje biti stvar obaveze onog trenutka kada je uručen.
Osoba koja ga dobije ima pravo odlučiti gdje će ga držati, hoće li ga koristiti ili će ga jednostavno skloniti.
To ne mora biti znak nezahvalnosti.
Može biti samo briga o vlastitom prostoru i osjećaju sigurnosti.
Marijana je na kraju shvatila da joj nije potrebno dramatično objašnjenje.
Nije trebala dokazivati da predmet ima neku posebnu moć.
Bilo je dovoljno priznati jednu jednostavnu činjenicu:
Nije joj bilo prijatno dok je bio u njenoj blizini.
I to je bilo dovoljno da nešto promijeni.
Priča tako ne govori samo o jednom dekorativnom predmetu.
Govori o tome koliko predmeti mogu postati nosioci značenja koje im sami dodijelimo.
O odnosima koje možda nismo do kraja razriješili.
O osjećaju krivice kada želimo postaviti granicu.
I o tome da nije potrebno zadržavati nešto što narušava svakodnevni mir samo zato što je nekada došlo upakovano kao poklon.
Na kraju, najvažnije nije šta predmet predstavlja osobi koja ga je poklonila, nego kakav osjećaj stvara osobi koja s njim svakodnevno živi.
