Djevojka sa samo devet razreda škole došla je na razgovor za posao i rekla: „Želim platu od 320.000 mjesečno.“ Direktorica se nasmijala i postavila joj pitanje: „Kako podijeliti četiri flaše vode na šest rukovodilaca?“ Za stolom je zavladala potpuna tišina kada je djevojka odgovorila da… 😲😲😲

U današnjem članku vam donosimo jednu zanimljivost kroz neobičnu priču o mladoj djevojci koja je, uprkos skromnom obrazovanju i brojnim poniženjima, odlučila konkurisati za rukovodeću poziciju u velikoj kompaniji. Iako je završila samo devet razreda škole i prethodno radila kao kasirka, nije dozvolila da je negativni komentari obeshrabre. Nakon sedmice probnog rada iznenadila je rukovodioce zahtjevom za mjesečnu platu od čak 320.000. Međutim, pravi preokret dogodio se kada joj je direktorica postavila naizgled jednostavan zadatak s četiri flaše vode.

Razgovori za posao često predstavljaju stresno iskustvo, naročito kada kandidat zna da njegovo obrazovanje ili prethodno radno iskustvo ne odgovaraju uobičajenim očekivanjima poslodavca.

U takvim okolnostima važno je da se sposobnosti procjenjuju na osnovu stvarnih zahtjeva radnog mjesta, ali u ovoj priči mlada kandidatkinja nije dobila takav tretman.

Već pri prvom susretu s predstavnicima kompanije suočila se s nepovjerenjem i podsmijehom.

Imala je završeno samo devet razreda škole, a prije prijave za rukovodeću poziciju radila je kao kasirka. Za pojedine rukovodioce to je bilo dovoljno da zaključe kako nije sposobna obavljati zahtjevnije zadatke.

Posebno negativan odnos prema njoj pokazivao je šef kadrovske službe Kovalj.

Umjesto da pažljivo pregleda njenu biografiju i razgovara o radnom iskustvu, odbacio je dokumente pred njom.

Papiri su se rasuli po mermernom podu, a djevojka je morala čučnuti kako bi ih pokupila.

Nije odgovorila na uvredljive komentare. Pažljivo je složila dokumente i nastavila razgovor, ne dopuštajući da je takvo ponašanje odmah odvrati od prilike za koju se prijavila.

Njena smirenost nije značila da joj poniženje nije smetalo. Jednostavno je odlučila da neće dopustiti da provokacije budu razlog zbog kojeg će odustati.

Šef kadrovske službe nije vjerovao da bivša kasirka može postati rukovodilac

Kovalj je smatrao da kandidatkinja bez završenog srednjoškolskog obrazovanja nema šta tražiti na visokoj poziciji u njihovoj kompaniji.

Njen prethodni posao na kasi dodatno je koristio kao razlog za podcjenjivanje.

U njegovim očima postojala je velika razlika između osobe koja je radila u prodavnici i nekoga ko bi trebao donositi poslovne odluke.

Međutim, radno iskustvo nije uvijek moguće svesti samo na naziv prethodnog radnog mjesta.

Poslovi koji uključuju svakodnevni kontakt s kupcima mogu zahtijevati snalažljivost, organizaciju, strpljenje i rješavanje nepredviđenih situacija.

Ipak, u dostavljenoj priči nisu navedeni konkretni rezultati kandidatkinje na ranijem poslu, pa se ne može zaključiti koliko je bila pripremljena za rukovodeću funkciju.

Ono što jeste opisano predstavlja odnos zaposlenika prema osobi koja je pokušavala dobiti priliku da pokaže svoje sposobnosti.

Kovalj je njenu prijavu doživljavao gotovo kao uvredu za kompaniju.

Umjesto pitanja koja bi omogućila objektivnu procjenu, kandidatkinja je slušala komentare o svom obrazovanju i društvenom položaju.

Međutim, njen put kroz selekciju nije završio prvim razgovorom.

Dobila je mogućnost da provede sedmicu na probnom radu.

Sedmica probnog rada pretvorila se u niz neugodnih situacija

Tokom narednih sedam dana kandidatkinja je dolazila u kompaniju i izvršavala zadatke koje su joj dodjeljivali.

Radila je u okruženju u kojem nije osjećala podršku svih nadređenih.

Pojedini rukovodioci otvoreno su komentarisali njeno obrazovanje i podsjećali je da vjerovatno ne bi dobila priliku da nije bilo direktorice.

Takve primjedbe stavljale su je u nezavidan položaj.

Morala je pokazati da je sposobna obavljati posao, ali je istovremeno znala da neki od ljudi koji je procjenjuju već imaju negativno mišljenje o njoj.

Ponekad su je prekidali dok je govorila, ne dopuštajući joj da završi objašnjenje.

Ona je nastavila slušati upute i izvršavati obaveze.

Umjesto da se upušta u rasprave, pokušavala je ostati usmjerena na zadatke zbog kojih je došla.

Njen takav pristup pojedini rukovodioci protumačili su kao slabost.

Stekli su utisak da se neće suprotstaviti njihovom mišljenju niti postavljati značajnije zahtjeve.

Međutim, završni razgovor pokazao je da su pogrešno procijenili njenu spremnost da jasno kaže šta očekuje.

Na završnom razgovoru izgovorila je iznos koji niko nije očekivao

U ponedjeljak je došla na konačni razgovor za posao.

U sali za sastanke čekalo ju je šest rukovodilaca kompanije.

Za velikim stolom sjedila je direktorica Oksana Romanovna, a među prisutnima bili su Kovalj i finansijski direktor.

Prostorija je bila uređena tako da naglašava ozbiljnost i formalnost sastanka.

Rukovodioci su sjedili za velikim stolom, dok je za kandidatkinju bila pripremljena obična sklopiva stolica.

Djevojka je sjela na ponuđeno mjesto i sačekala početak razgovora.

Direktorica je pregledala njenu biografiju, a zatim se razgovor usmjerio na uslove eventualnog zaposlenja.

Jedno od pitanja odnosilo se na očekivanu platu.

Prema opisu situacije, rukovodioci su pretpostavljali da će kandidatkinja zatražiti skroman iznos.

Smatrali su da bi, s obzirom na njeno obrazovanje i ranije radno iskustvo, trebala biti zahvalna što je uopće dobila mogućnost konkurisati.

Međutim, djevojka je bez oklijevanja navela da želi mjesečnu platu od 320.000.

U dostavljenom tekstu nije navedena valuta, zbog čega se iznos ne može pouzdano preračunati niti uporediti s platama na određenom tržištu rada.

Za rukovodioce je, međutim, zahtjev bio potpuno neočekivan.

U sali se začuo smijeh.

Kovalj je reagovao posebno glasno, a finansijski direktor udario je dlanom o sto.

Čak se i direktorica pridružila njihovoj reakciji.

Djevojka nije povukla zahtjev.

Nije pokušavala opravdati izgovoreni iznos niti se izvinjavala zbog svojih očekivanja.

Ostala je mirna i sačekala da smijeh prestane.

Takvo ponašanje bilo je drugačije od onoga što su rukovodioci očekivali.

Osoba koju su tokom probnog rada smatrali nesigurnom sada je jasno izrazila vlastite uslove.

Međutim, visina tražene plate nije sama po sebi dokaz da kandidatkinja posjeduje kvalifikacije potrebne za radno mjesto.

Da bi se njen zahtjev objektivno procijenio, bilo bi potrebno znati odgovornosti pozicije, rezultate probnog rada i stvarnu vrijednost posla koji se očekuje.

Umjesto takve rasprave, direktorica je odlučila postaviti neobičan zadatak.

Četiri flaše vode trebalo je ravnomjerno rasporediti između šest osoba

Kada je smijeh konačno prestao, Oksana Romanovna zatražila je da pred kandidatkinju postave četiri neotvorene flaše vode.

Zatim je pokazala prema šestorici rukovodilaca, odnosno šest osoba koje su učestvovale u razgovoru.

Postavila je pitanje kako bi djevojka rasporedila vodu tako da svako dobije potpuno jednaku količinu.

Na prvi pogled zadatak nije djelovao naročito složeno.

Međutim, njegova svrha u opisanoj situaciji nije bila samo matematička.

Direktorica je željela vidjeti kako kandidatkinja pristupa problemu koji nije dio uobičajenih pitanja o obrazovanju i prethodnom zaposlenju.

Rukovodioci su očekivali da će se zbuniti.

Kovalj se ponovo podrugljivo osmjehnuo, uvjeren da će pitanje pokazati koliko je djevojčina prijava za visoku poziciju neozbiljna.

Međutim, kandidatkinja nije odmah počela odgovarati.

Najprije je pogledala flaše, a zatim redom posmatrala ljude za stolom.

U prostoriji je nastala tišina.

Svi su čekali da čuju šta će reći.

Šta ovaj zadatak zapravo provjerava?

Problem s četiri flaše vode i šest osoba može se posmatrati na više načina.

U matematičkom smislu, kada se ukupna raspoloživa količina dijeli ravnomjerno na šest jednakih dijelova, svaka osoba treba dobiti jednu šestinu ukupne količine.

Ako bi sve četiri flaše imale jednaku zapreminu, to bi značilo da svakom rukovodiocu pripada količina jednaka dvjema trećinama jedne flaše.

Na primjer, kada bi svaka flaša sadržavala po jedan litar vode, ukupno bi bila dostupna četiri litra.

Podjelom četiri litra na šest osoba svaka bi dobila približno 667 mililitara.

Takvo rješenje bilo bi jednostavno provesti ako su dostupne odgovarajuće posude ili mogućnost preciznog mjerenja.

Međutim, matematičko rješenje ne mora biti isto što i odgovor koji je autor pripovijesti namjeravao pripisati djevojci.

U ovakvim pričama neobični zadaci često služe kao uvod u iznenađujuću dosjetku ili odgovor kojim kandidat dovodi u pitanje pretpostavke onih koji ga ispituju.

Zato je važno razlikovati logičko rješenje problema od stvarnih riječi koje je kandidatkinja izgovorila.

Dostavljeni dio teksta ne sadrži njen odgovor.

Navedeno je samo da je pogledala flaše, zatim prisutne rukovodioce i pripremila se za objašnjenje.

Prema pripovijesti, nakon njenih riječi u sali je zavladala potpuna tišina.

Međutim, ne otkriva se zbog čega su rukovodioci ostali bez riječi.

Predrasude prema obrazovanju ne mogu zamijeniti procjenu stvarnih sposobnosti

Jedna od glavnih tema ove priče jeste odnos između formalnog obrazovanja i mogućnosti napredovanja na poslu.

Školska sprema može biti veoma važna za pojedina zanimanja, naročito kada su potrebna stručna znanja, licence ili zakonom propisane kvalifikacije.

Istovremeno, određene sposobnosti razvijaju se i kroz praktičan rad, iskustvo i samostalno učenje.

Zbog toga nije opravdano automatski zaključiti da osoba nema nikakav potencijal samo zato što njena obrazovna biografija odstupa od uobičajenih očekivanja.

U opisanoj situaciji rukovodioci su mladu djevojku prvenstveno posmatrali kroz činjenicu da je završila devet razreda škole i radila kao kasirka.

Nisu se, barem prema dostavljenom dijelu priče, posebno zanimali za vještine koje je možda stekla tokom prethodnog zaposlenja.

Njihovo ponašanje uključivalo je podsmijeh, prekidanje razgovora i ponižavajuće komentare.

Takav pristup ne doprinosi kvalitetnoj procjeni kandidata.

Razgovor za posao trebalo bi da omogući i poslodavcu i kandidatu da utvrde odgovaraju li znanja, vještine, očekivanja i uslovi konkretnom radnom mjestu.

Umjesto toga, u ovoj priči završni razgovor pretvoren je u situaciju u kojoj rukovodioci pokušavaju dokazati da su njihove ranije pretpostavke bile tačne.

Posebno se ističe činjenica da djevojka, uprkos višestrukim neprijatnostima, nije napustila selekcijski proces.

Njena odluka da završi sedmicu probnog rada pokazuje upornost, iako se na osnovu samog opisa ne može utvrditi kvalitet svih zadataka koje je obavila.

Jednako tako, njen zahtjev za visoku platu pokazuje da ima određena očekivanja, ali ne dokazuje sam po sebi da ispunjava uslove za poziciju.

Pravedna procjena morala bi uzeti u obzir obje strane: stvarne sposobnosti kandidatkinje i odgovornosti koje radno mjesto podrazumijeva.

Neočekivana tišina u sali za sastanke

U završnim trenucima dostupnog dijela priče djevojka sjedi nasuprot šest rukovodilaca.

Pred njom su četiri flaše vode, a od nje se očekuje da objasni kako bi ih ravnomjerno rasporedila.

Ljudi koji su joj se prethodno smijali sada čekaju njen odgovor.

Kandidatkinja je svjesna da ne očekuju mnogo od nje.

Međutim, umjesto da se požuruje ili pokušava pogoditi šta direktorica želi čuti, pažljivo posmatra zadatak.

Upravo takav pristup razlikuje se od ponašanja koje su rukovodioci ranije pripisivali djevojci.

Dok su je procjenjivali prema obrazovanju, nisu pokazivali mnogo interesovanja za način na koji razmišlja.

Sada se pažnja svih prisutnih usmjerila na njen odgovor.

Prema najavi u dostavljenoj pripovijesti, riječi koje je zatim izgovorila izazvale su potpunu tišinu.

Ipak, sam sadržaj odgovora nije naveden, pa se ne može pouzdano zaključiti je li djevojka ponudila matematičko rješenje, poslovnu dosjetku ili neko drugačije objašnjenje.

Također nije opisano kako je direktorica reagovala nakon početnog iznenađenja, je li kandidatkinji ponuđen posao niti je li kompanija prihvatila njen zahtjev za platu.

Zbog toga konačni ishod razgovora ostaje nepoznat.

Ono što se iz dostupnog teksta može izdvojiti jeste činjenica da je mlada kandidatkinja, nakon sedmice ponižavanja, ipak došla do trenutka u kojem su rukovodioci morali saslušati njen odgovor.

Priča tako otvara pitanje koliko često ljudi donose zaključke o drugima prije nego što im pruže priliku da pokažu šta znaju.

Istovremeno podsjeća da ni samopouzdanje ni formalna diploma ne mogu u potpunosti zamijeniti stvarne rezultate i odgovornost.

Za djevojku koja je započela razgovor skupljajući vlastitu biografiju s poda, završni susret predstavljao je priliku da se prema njoj barem nakratko postupi kao prema osobi čije riječi vrijedi saslušati.

Da li je svojim odgovorom uspjela promijeniti mišljenje direktorice, u dostavljenom dijelu pripovijesti nije otkriveno.

Posljednji opisani trenutak ostaje prizor četiri flaše vode na stolu, šest rukovodilaca koji očekuju odgovor i mlade žene koja je, uprkos svim ranijim uvredama, odlučila mirno iznijeti svoje rješenje.