Izabela se probudila u krevetu svog šefa, u hotelskoj sobi s pogledom na more, bez sjećanja na prethodnu noć, a ono što je uslijedilo pretvorilo je neugodno jutro u niz otkrića koja su je pratila sve do ureda u Manili. U trenutku kada je shvatila da je pokrivena bijelom dekom, da je pored kreveta hladna kava i da na drugoj strani prostorije stoji Adrian Villareal, čovjek kojeg se cijela kompanija pribojava, postalo joj je jasno da će taj dan teško proći kao bilo koji drugi.
Adrian je bio njen nadređeni, ali i osoba o kojoj su kružile priče da ne podnosi greške, da ne prašta kašnjenja i da hladnim pogledom može natjerati cijeli tim na muk. Zato je Izabelina zbunjenost bila još veća kada je shvatila da nije samo završila u njegovoj sobi, nego i da je on, uprkos neugodnoj situaciji, već pripremio doručak i uredno složene stvari koje je trebala obući.
Ono što je prvo izgledalo kao običan mamurluk i nesporazum, ubrzo je preraslo u priču o fotografijama koje su kružile kompanijom, porukama Adrianove majke, starom računu iz kafića i početku odnosa koji se nije razvijao brzo, ali je pokazivao koliko je njihova veza bila isprepletena slučajnim susretima, stidom i međusobnim razumijevanjem.
U toj početnoj zbrci Adrian joj je objasnio da je noć završila tako što je povraćala, da joj je odjeću hotelsko osoblje pomoglo zamijeniti i da je ostala bez nekih stvari dok su se brinuli da se odmori.
Kad je Izabela pitala zašto je spavala u njegovom krevetu, njegov odgovor bio je neugodno iskren: nije željela da ode, a navodno ga je upozorila i da će ga prijaviti majci ako je ostavi samu.
Dok je pokušavala sastaviti što se zapravo dogodilo, u njenom sjećanju su se počele pojavljivati slike restorana, alkohola, lifta i Adrianovog glasa koji joj govori da ga pogleda. U ogledalu je primijetila ogrebotinu na ključnim kostima i crvenilo na vratu i ramenima, što je samo povećalo nervozu, iako je kasnije postalo jasno da je riječ o tragovima nečega mnogo manje dramatičnog nego što je prvo pomislila.
Nakon tuširanja dočekale su je i praktične stvari: na krevetu je čekala papirnata vrećica s haljinama i bijelim tenisicama koje je Adrian kupio u različitim veličinama jer nije znao njenu tačnu konfekciju.
I dok je pokušavala platiti ono što je smatrao “troškom kompanije”, Izabela je sve više shvatala da iza hladnog menadžerskog lica postoji čovjek koji pamti sitnice, čak i kašu koju je jednom spomenula da voli kad joj nije dobro.
Najveći šok ipak nije bio prizor iz sobe, nego Adrianova tvrdnja da je Izabela u liftu njegovoj majci rekla da će on biti njen muž. Kada je shvatila da je žena sa slike zapravo Elena, Adrianova majka, i da mu je poslala poruku da se ne stidi onoga što se dogodilo, Izabela je poželjela da nestane iz vlastite kože.
Posebno nakon objašnjenja da je majka bila u Cebuu zbog humanitarnog događaja i da ih je vidjela u predvorju hotela.
Po povratku u Manilu, situacija se nije smirila. U kancelariji je dočekala tišina, a zatim i kolegica Trisha s fotografijom iz grupnog chata zaposlenih, na kojoj su Izabela i Adrian izgledali bliže nego što su zapravo bili.
Glasine su se brzo širile, pa je Izabela, iako nijednog trenutka nije željela da njena privatnost postane predmet tračeva, morala gledati vlastitu sliku uz natpis koji je sugerirao da je možda riječ o tajnoj djevojci “ledenog kralja”.
Adrian je, međutim, reagirao drugačije nego što je očekivala. Pozvao ju je u ured, zatvorio vrata i rekao da ga ne zanima ko je snimio fotografiju bez dopuštenja, ali da je već zatražio od HR-a da utvrdi kako je slika počela kružiti.
Nije želio da se njena privatnost raznosi po firmi, a zatim je dodao i nešto što je nju posebno iznenadilo: više mu neće direktno odgovarati, jer je planirao da je prebaci u novi projektni tim.
Izabela nije mogla odmah odgovoriti, ali je ubrzo shvatila da Adrian ne djeluje impulsivno. Njegovo povjerenje u nju, kao i način na koji je pokušavao zaštititi njeno ime, naveli su je da preispita vlastite strahove. Još više ju je pogodilo kada joj je pokazao stari račun iz kafića u Makatiju, s porukom na poleđini: „Nemoj dopustiti da budeš gladan. Lakše je razmišljati kad ti je želudac prazan.“
Taj račun je vratio uspomenu na kišno poslijepodne prije dvije godine, kada je Adrian, tada tek umoran čovjek u kafiću, bio zabrinut zbog porodične i poslovne krize. Izabela ga tada nije prepoznala kao izvršnog direktora. Vidjela je samo nekoga ko izgleda iscrpljeno i naručuje kafu, pa mu je kupila sendvič i rekla da prvo jede.
On je tu sitnicu pamtio godinama, i to joj je, više od svega, pokazalo da je u pitanju čovjek koji ne zaboravlja dobrotu.
Ni njegovo priznanje nije bilo površno. Rekao joj je da je tog dana dolazio iz bolnice, jer je njegov otac imao moždani udar, a istovremeno je saznao i za veliki problem u kompaniji. Dok su ga drugi obasipali zahtjevima, ona je bila jedina koja mu je bez ikakvog interesa pružila hranu.
U toj rečenici ležalo je objašnjenje zašto je on, iako moćan i zatvoren, prema njoj imao drugačiji odnos od samog početka.
Kad je Adrian zatražio da izađu, Izabela nije pristala odmah. Postavila mu je tri uslova: na poslu nema posebnog tretmana, skupih poklona neće biti, a ako ikada zaista budu u vezi, mora upoznati njenu porodicu. On je na sve odgovorio mirno, kao da mu ništa od toga nije problem.
Ipak, ona se i dalje bojala da će se jednog dana povrijediti, ne zbog novca ili statusa, nego zato što se takve veze lako pretvore u nešto o čemu drugi pričaju više nego oni sami.
Uprkos strahu, njih dvoje su nastavili da se približavaju. Adrian nije dolazio s raskošnim gestovima, nego s jednostavnim stvarima koje su za Izabelu značile mnogo više: kišobranom ispred njenog stana, kašom kad je imala temperaturu, strpljenjem dok je čekala u autu.
Čak je i prvi odlazak na večeru bio skroman, u malom kafiću bez klima-uređaja, gdje je ozbiljno pitao jesu li žohari veliki prije nego što je ušao unutra i naručio hranu kao običan čovjek, a ne čovjek iz poslovnog vrha.
Kada je kasnije priznala da ga se boji voljeti, ne zato što bi je mogao finansijski nadmašiti nego zato što bi je emotivno mogao povrijediti, bilo je jasno da je ispred njih mnogo više od kratke kancelarijske romanse. Ona je i dalje pokušavala sačuvati dostojanstvo, a on je, s druge strane, učio kako da ne bude samo hladni direktor kojeg se svi plaše, nego muškarac koji strpljivo čeka odgovor.
U toj ravnoteži između opreza i privrženosti ostao je i jedan važan detalj: Adrian je, uprkos svom položaju, bio spreman da se prilagodi njenom svijetu, od porodičnog roštilja u Bulacanu do razgovora s njenim ocem i majkom.
Njen otac ga je prihvatio tek nakon što je vidio da može stati uz roštilj, da podnosi zadirkivanje i da ne bježi od običnog porodičnog ručka, dok je majka bila oprezna, ali nije skrivala da vidi njenu nesigurnost.
Za Izabelu je sve to bio podsjetnik da se veliki osjećaji rijetko rađaju na spektakularan način. Nekada počnu u liftu, uz pogrešno shvaćenu noć, fotografiju koja procuri među kolegama i staru poruku na požutjelom računu. A nekada ostanu u pogledu čovjeka koji ne govori mnogo, ali pamti sendvič od prije dvije godine i zbog njega otvara potpuno novo poglavlje tuđe priče.
