U današnjem članku govorimo o jednoj vrlo čestoj društvenoj dvostrukoj mjeri: zašto se muškarca od 35 godina koji nema svoj stan često doživljava kao neuspješnog, dok se ženi iste dobi mnogo rjeđe postavlja isti standard? Iako se društvo mijenja, očekivanja prema muškarcima i ženama još uvijek nisu jednaka. Pitanje stana, plate, automobila i finansijske sigurnosti često se koristi kao mjerilo muške vrijednosti, dok se kod žena uspjeh češće procjenjuje kroz drugačije kriterije.
Muškarcu se od malih nogu često šalje poruka da treba biti samostalan, finansijski stabilan i sposoban osigurati dom. Ako sa 35 godina još živi kao podstanar ili nema nekretninu na svoje ime, okolina ga lako može pitati: „Pa šta si radio sve ove godine?“ Kao da kupovina stana zavisi isključivo od volje i ambicije.
Međutim, realnost je mnogo složenija.
Cijene nekretnina u mnogim gradovima posljednjih godina snažno su porasle, dok plate nisu uvijek pratile taj rast. Mnogi ljudi rade, plaćaju kiriju, pomažu porodici, otplaćuju kredite ili jednostavno nemaju mogućnost da uštede dovoljno za učešće za stan.
U takvim okolnostima, nemati stan sa 35 godina ne znači automatski biti neuspješan.
Muškarac se i dalje posmatra kao „onaj koji treba osigurati dom“
Veliki dio problema leži u tradicionalnom shvatanju muške uloge.
Od muškarca se često očekuje da bude taj koji će „riješiti stambeno pitanje“, imati stabilan posao i pružiti sigurnost budućoj porodici. Ako to nije postigao do određene dobi, dio društva može ga posmatrati kao nekoga ko nije dovoljno sposoban ili ambiciozan.
Kod žena je pritisak drugačiji.
Ženu od 35 godina bez vlastitog stana mnogo će češće pitati za brak, djecu ili emotivni život nego za vlasnički list. To pokazuje da društvo i dalje muškarce i žene procjenjuje prema različitim kriterijima.
Muškarčev status često se povezuje s njegovim materijalnim postignućima, dok se kod žena tradicionalno veći naglasak stavlja na izgled, porodicu i odnose.
Naravno, takve podjele danas sve manje odgovaraju stvarnom životu.
Stan nije jedino mjerilo uspjeha
Osoba može imati stan, a biti prezadužena, nezadovoljna poslom i potpuno finansijski nestabilna. S druge strane, neko može biti podstanar, imati dobru karijeru, ušteđevinu, putovati i živjeti kvalitetno.
Zbog toga vlasništvo nad nekretninom samo po sebi teško može biti pouzdan pokazatelj uspjeha.
Neko možda svjesno ne želi kredit na 25 ili 30 godina. Drugi se često seli zbog posla. Treći možda ulaže novac u posao, obrazovanje ili nešto što smatra važnijim od kupovine stana.
Ipak, društvo često vidi samo jednu stvar: „Ima li svoj stan ili nema?“
Kod muškaraca je ta procjena posebno izražena.
Zašto onda žena prolazi blaže?
Jedan od razloga jeste staro očekivanje da će žena nekada živjeti u domu supruga ili da će stambeno pitanje rješavati zajedno s partnerom. Iako su takve ideje danas mnogo slabije nego ranije, njihov trag i dalje postoji.
Zato društvo muškarcu češće pripisuje individualnu odgovornost za nekretninu, dok kod žene nedostatak vlastitog stana ne doživljava kao isti „neuspjeh“.
To je očigledna dvostruka mjera.
Ako se od žena očekuje finansijska samostalnost i ravnopravnost, onda nema mnogo smisla muškarcima istovremeno ostavljati staru obavezu da sami moraju dokazivati vrijednost nekretninom.
Na kraju, čovjeka od 35 godina ne bi trebalo procjenjivati prema tome ima li ključ vlastitog stana u džepu. Mnogo više govore njegov odnos prema poslu, novcu, obavezama, ljudima oko sebe i planovima za budućnost.
I muškarac i žena mogu biti uspješni bez nekretnine. Isto tako, vlasništvo nad stanom ne garantuje ni sreću, ni zrelost, ni odgovornost. Problem nije u tome ko ima stan, već u tome što društvo još uvijek koristi različita pravila kada procjenjuje muškarce i žene.
