U današnjem članku bavimo se pitanjem koje na Balkanu gotovo uvijek izazove snažne reakcije: može li neko biti Bošnjak, a da nije musliman, Srbin, a da je musliman, ili Hrvat, a da je pravoslavac? Kratak odgovor je da može, jer nacionalna odnosno etnička pripadnost i vjerska pripadnost nisu ista stvar. Međutim, na prostoru Balkana te dvije kategorije su historijski toliko isprepletene da ih mnogi ljudi i danas doživljavaju kao gotovo nerazdvojive.
Bošnjaci se u javnosti najčešće povezuju s islamom, Srbi s pravoslavljem, a Hrvati s katoličanstvom. Ta povezanost nije nastala slučajno. Stoljećima su vjerske zajednice bile važan dio očuvanja jezika, običaja, porodične tradicije i osjećaja pripadnosti. U vremenima kada su granice, države i politički sistemi često mijenjani, religija je za mnoge ljude bila jedan od najstabilnijih elemenata identiteta.
Ipak, to ne znači da vjera automatski određuje naciju.
Nacija i vjera nisu sinonimi
Osoba može pripadati određenom narodu zbog porodičnog porijekla, jezika, kulture, historijskog naslijeđa i vlastitog osjećaja pripadnosti, a istovremeno imati potpuno drugačiji vjerski identitet.
Zato je moguće da se neko izjašnjava kao Bošnjak i bude ateista. Isto tako, moguće je da se neko osjeća kao Srbin i prihvati islam, ili da se neko izjašnjava kao Hrvat i bude pravoslavac.
Takvi primjeri nekima na Balkanu djeluju neobično upravo zato što su generacije odrastale uz ideju da je određena vjera dio „paketa“ nacionalnog identiteta.
Ali identitet nije matematička formula.
Čovjek ne prestaje automatski pripadati svom narodu zato što promijeni vjeru, izgubi vjeru ili nikada nije bio religiozan.
Zašto onda nastaje toliko rasprava?
Problem nastaje kada ljudi vlastiti način definiranja identiteta počnu primjenjivati na sve druge.
Ako je nekome islam ključni dio bošnjačkog identiteta, može mu biti teško razumjeti Bošnjaka koji je ateista. Isto može važiti za Srbina kojem je pravoslavlje centralni dio porodičnog i nacionalnog identiteta ili Hrvata koji snažno povezuje hrvatski identitet s katoličanstvom.
Ali činjenica da je vjera nekome lično veoma važna ne znači da mora imati istu ulogu u identitetu druge osobe.
Na Balkanu se često miješaju najmanje tri stvari: etnička pripadnost, državljanstvo i religija. One se mogu preklapati, ali nisu nužno iste.
Na primjer, neko može biti državljanin Bosne i Hercegovine, etnički Srbin i musliman. Druga osoba može biti državljanin Hrvatske, etnički Hrvat i ateista. Treća može biti Bošnjak koji se ne smatra pripadnikom nijedne vjerske zajednice.
Može li čovjek sam odrediti svoj identitet?
U velikoj mjeri, identitet podrazumijeva i lični osjećaj pripadnosti. Porijeklo i porodična historija igraju veliku ulogu, ali ljudi tokom života mogu mijenjati svoja uvjerenja, religiju i način na koji doživljavaju sebe.
Upravo zato je opasno pokušavati ljudima izvana propisivati ko „smije“ biti Bošnjak, Srbin ili Hrvat.
Religija može biti važan dio nacionalnog identiteta, ali ne mora biti njegov jedini kriterij.
Posebno kod mlađih generacija sve je češće da ljudi jasnije odvajaju vjeru od nacionalnosti. Neko može poštovati tradicionalne praznike zbog porodice i kulture, a da nije vjernik. Drugi može promijeniti vjeru, ali zadržati jezik, običaje i osjećaj pripadnosti narodu iz kojeg potiče.
Na kraju, pitanje nije samo može li Bošnjak biti ateista, Srbin musliman ili Hrvat pravoslavac. Važnije pitanje glasi: zašto još uvijek imamo potrebu da tuđi identitet stavljamo u strogo određene kutije?
Na Balkanu su vjera i nacija historijski snažno povezane, ali nisu isto. Bošnjak ne mora biti musliman, Srbin ne mora biti pravoslavac, a Hrvat ne mora biti katolik da bi se osjećao pripadnikom svog naroda. Identitet je složeniji od jedne etikete, a upravo prihvatanje te činjenice može smanjiti mnoge bespotrebne podjele.
