Elena i Roberto preživjeli su pad s litice u Sierra Gordi, a zatim otkrili da iza napada stoje njihov sin Daniel i njegova supruga Paola, dok je plan uključivao osiguranje, imovinu i krivotvorene dokumente.
Ono što je trebalo biti porodično druženje pretvorilo se u pokušaj ubistva, a zatim u razotkrivanje dugog niza laži koje su mjesecima, pa i godinama, nagrizale odnos roditelja i sina.
Kada su Elena i Roberto pristali da provedu dan s Danielom među vidikovcima u blizini Pinal de Amolesa, nisu znali da su zapravo ušli u pažljivo pripreman plan čiji je cilj bio da njih dvoje nestanu, dok bi njihova imovina i osiguranje promijenili vlasnika.
Prema izvještaju iz priče, Roberto je već ranije primjećivao neobične stvari: sin je ulazio u njegov radni kabinet, fotografisao dokumente i raspitivao se za vlasničke listove kuće u Juriquilli i zemljišta kupljenog dvadesetak godina ranije. Upravo zbog toga je ponio snimač, a prijatelja Tomása zamolio da prati lokaciju njegovog telefona.
Ti oprezni koraci pokazali su se presudnim nakon pada u provaliju, jer su roditeljima omogućili da kasnije potvrde šta se zaista dogodilo i ko je stajao iza cijelog plana.
Elena je povjerovala da odlazi na običan izlet, možda čak i na rijetku priliku da ponovo osjeti bliskost sa sinom nakon dužeg perioda udaljenosti. Umjesto toga, na jednom od vidikovaca Paola se ponudila da ih fotografiše i zamolila ih da stanu malo dalje, nakon čega je Elena osjetila guranje.
Roberto ju je u padu uspio uhvatiti i tijelom ublažiti dio udarca, pa su oboje završili među stijenama i granama, povrijeđeni, ali živi. U tim trenucima, kada su još pokušavali doći do daha, s vrha su čuli razgovor Daniela i Paole kao da su već bili sigurni da povratka nema.
Nakon što su se sklonili i došli do sigurnijeg mjesta, roditelji su preslušali snimak. Ono što je na njemu zabilježeno bilo je mnogo teže od obične porodične svađe: Daniel je, prema razgovoru, računao na gotovo četiri miliona od osiguranja i prodaju kuće kako bi pokrio finansijski manjak, dok je Paola govorila o kući, imovini i novcu.
U međuvremenu je Roberto, i dalje svjestan šta se dešava, odbio da doziva pomoć jer je znao da snimač i dalje radi, a svaka riječ može poslužiti kao dokaz.
Tomás je, zahvaljujući praćenju lokacije, stigao do njih i pomogao im da se izvuku. Tek tada je postalo moguće sagledati razmjere onoga što se odvijalo iza zatvorenih vrata i u hodu prema litici.
Dok su Elena i Roberto bili skriveni kod Tomásovog rođaka, putem kamere iz radnog kabineta pratili su šta se dešava u njihovoj kući, a tamo su Daniel i Paola pretraživali ladice i sef tražeći vlasničke dokumente koji su im, prema svemu sudeći, bili potrebni za daljnje korake.
U toj napetoj tišini pojavila se i nova potvrda da porodični sukob nije počeo tog dana na litici. Roberto je u svom kabinetu ranije ostavio poruku da zna da neko traži njegove papire i da su dokazi, ako im se nešto dogodi, u tuđim rukama. Kada je Daniel to vidio, njegova reakcija je otkrila koliko ga je takva poruka uznemirila.
Elena je, pak, u isto vrijeme primijetila nešto drugo: Paola je na ruci nosila rubinski prsten koji je pripadao Eleninoj majci, a koji je nestao mjesec ranije.
Nakon toga uslijedili su potezi koji su trebali zaustaviti dalje raspolaganje porodičnom imovinom. Advokat je, prema navodima iz priče, blokirao promjene na računima i nekretninama te opozvao punomoći koje je Daniel koristio. U isto vrijeme stigla je i poruka da će, dok se roditelji i dalje vode kao nestali, biti organizovan simboličan oproštaj u pogrebnom zavodu u Querétaru. Elena i Roberto odlučili su da se pojave na vlastitom „sprovodu“.
Tomás ih je uveo kroz stražnji ulaz, a prizor u kapeli bio je gotovo nestvaran: dva zatvorena, prazna lijesa, porodica koja vjeruje da tuguje za nestalima i Daniel koji pred drugima nastoji oblikovati priču o navodnim očevim dugovima. Prema onome što su roditelji čuli iz susjedne prostorije, pokušavao je objasniti istražiteljima zašto su već raspolagali računima i imovinom osoba koje su se službeno još uvijek vodile kao nestale.
Istovremeno je pred okupljenima trebalo izgledati kao da Roberto iza sebe ostavlja finansijski nered.
Kada je Daniel pred okupljenima počeo govoriti o navodnim očevim finansijskim problemima, Roberto se pojavio na stražnjem dijelu kapele i rekao da se nikada nije kockao. Taj trenutak presjekao je cijelu predstavu. Pred više od trideset ljudi Elena i Roberto izašli su pred sina i snahu, a ono što je uslijedilo bilo je konačno raskrinkavanje plana koji se pokušavao prikazati kao nesretan slučaj.
Roberto je potom pustio tonski zapis. Na njemu su se čuli Daniel i Paola kako govore o provaliji, osiguranju, kući i dugovima. Elena je pred svima pokazala i na prsten koji je Paola nosila, objašnjavajući da je nestao iz njene spavaće sobe mjesec ranije.
U kapelu su ubrzo ušli policajci, a priča koja je do tada za mnoge bila samo porodična tragedija pretvorila se u predmet istrage sa više slojeva: pokušaj napada, prevara, krivotvorenje i finansijske nepravilnosti.
Daniel i Paola kasnije su se suočili s postupcima zbog napada, prevare i krivotvorenja, dok je finansijski dio slučaja vođen zasebno. Agent osiguranja Ernesto također je bio pod istragom zbog svoje uloge u postupcima povezanim s policama. Za Elenu i Roberta, međutim, najteži dio nije bio samo pravni epilog, nego spoznaja da je izdaja došla iz najužeg porodičnog kruga, iz kuće u kojoj su vjerovali da su sigurni.
Ipak, nakon svega nisu prodali kuću niti napustili zemljište. Održavali su vrt i nastavili živjeti bez sina u svakodnevici, oslanjajući se na ono što je preostalo od povjerenja i navike da kuću drže urednom. Godinu kasnije vratili su se u Sierra Gordu, ali ne na istu liticu, nego na obližnji vidikovac.
Za Elenu je taj povratak značio pokušaj da mjesto prestane biti simbol napada i da postane dio života koji je, uprkos svemu, nastavljen.
Na tom novom mjestu nije bilo praznih lijesova ni glasova koji govore o smrti kao o gotovoj stvari. Bila je to tiha, gotovo oprezna šetnja dvoje ljudi koji su preživjeli nešto što je trebalo da ih izbriše, a zatim morali da nauče kako da žive s činjenicom da je najveća prijetnja došla od onih kojima su najviše vjerovali.
