Nakon rođenja bliznakinja, rečeno mi je da obe imaju Daunov sindrom — izašla sam iz bolnice, ali me je medicinska sestra zaustavila rečima: „Ono što su vam rekli o devojčicama nije cela istina“

U današnjem članku vam donosimo jednu zanimljivost koja na prvi pogled djeluje kao priča o strahu i pogrešnoj odluci, ali se ubrzo pretvara u snažnu priču o majčinstvu, krivici i povratku onome što je najvažnije.

Tokom cijele trudnoće zamišljala je sasvim drugačiji početak majčinstva. U njenim mislima postojala su dva mala lica na grudima, dva plača koja će čuti odmah nakon porođaja i suprug Brajan koji će joj držati ruku dok zajedno pokušavaju da shvate da su postali roditelji dvije djevojčice. Umjesto toga, u porođajnoj sali je nastupila neprijatna tišina.

Ljekar je pogledao medicinsku sestru, ona je skrenula pogled, a zatim je majci saopšteno da je kod obje novorođene djevojčice utvrđen Daunov sindrom. Dok joj je medicinsko osoblje objašnjavalo šta bi to moglo da znači za njihovu budućnost, ona gotovo ništa nije uspijevala da čuje. U glavi joj je ostala samo misao da neće uspjeti.

Nije je preplavila ravnodušnost, već strah. Plašila se odgovornosti, budućnosti, mogućih zdravstvenih problema, ali i činjenice da se život koji je zamišljala promijenio u nekoliko sekundi. U takvom stanju donijela je odluku zbog koje je počela da žali gotovo istog trenutka.

Odluka donesena u stanju panike

Potpisala je dokumente i rekla da nije sposobna da djevojčice odvede kući. Zatim je izašla iz bolnice. Dok je prolazila hodnikom, iza sebe je čula njihov plač, a svaki novi korak prema izlazu postajao joj je teži.

Na parkingu su joj se ruke toliko tresle da je jedva držala ključeve automobila. Pokušavala je da samu sebe uvjeri da ne treba da se okrene. Govorila je sebi da će bolnica pronaći porodicu koja će moći da pruži djevojčicama ono za šta je ona u tom trenutku vjerovala da nije sposobna.

Već je skoro stigla do automobila kada je iza sebe začula glas medicinske sestre.

Žena je trčala preko parkinga prema njoj, vidno uznemirena. Majka je prvo pomislila da će je samo nagovarati da se vrati i promijeni odluku, ali izraz lica medicinske sestre pokazivao je da se dogodilo nešto drugo. Kada joj je prišla, rekla je da postoji nešto što joj ranije nije saopšteno.

Ubrzo je otkrila da je jedan bračni par, koji je gotovo tri godine čekao dijete, preko agencije za usvajanje već kontaktirao bolnicu. Bili su spremni da usvoje jednu od bliznakinja, označenu kao Devojčica A.

Kada je pitala šta će biti sa drugom bebom, odgovor nije stigao odmah. Par, kako joj je objašnjeno, nije bio spreman da odgaja dvoje djece sa posebnim potrebama. Druga djevojčica bi zato bila smještena u hraniteljsku porodicu dok se za nju ne pronađe druga porodica.

Pred očima joj se pojavila budućnost koju do tada nije ni razmatrala. Jedna djevojčica mogla je odrastati u porodici koja ju je željela, okružena fotografijama, rođendanima i praznicima, dok bi druga možda mjesecima čekala da je neko prihvati. Još bolnija bila je pomisao da bi dvije sestre koje su zajedno provele cijelu trudnoću mogle odrastati odvojeno.

Ključevi su joj ispali na asfalt. Umjesto da uđe u automobil, zamolila je medicinsku sestru da je vrati na odjeljenje.

Povratak do dva mala kreveca

Kada se vratila na porodilište, njen suprug Brajan stajao je kod pulta za medicinske sestre. Vidjevši je, djelovao je kao da mu je laknulo. Ona, međutim, nije željela da razgovara ni o čemu drugom osim o djevojčicama i odmah je pitala gdje su njihove kćerke.

Ušla je u odjeljenje za novorođenčad i ugledala dva kreveca postavljena jedan pored drugog. Prvi put nakon saopštavanja dijagnoze prestala je da razmišlja o tome kako bi život mogao izgledati za deset ili dvadeset godina. Vidjela je samo dvije male bebe ispred sebe.

Jedna je spavala, dok se druga pomjerala ispod ćebeta. Na krevecima su stajale hladne medicinske oznake — Devojčica A i Devojčica B. Majci je odjednom postalo nepodnošljivo da ih posmatra samo kao slučajeve koje treba negdje rasporediti.

Zatražila je da ih uzme. Nekoliko trenutaka kasnije sjedila je sa jednom novorođenom djevojčicom uz jednu stranu grudi i drugom uz drugu. Bile su male, tople i nevjerovatno lagane. Kada je jedna od njih tiho zaplakala, druga je okrenula glavu prema sestri.

Taj jedva primjetan pokret bio je dovoljan da se majka slomi. Shvatila je koliko je blizu bila tome da dopusti da ih život odvede u potpuno različitim pravcima.

Brajan je stajao na vratima i izvinio joj se. Kada ga je pitala da li je znao da je jedna porodica bila zainteresovana samo za jednu djevojčicu, rekao je da nije. Povjerovala mu je, ali bijes nije nestao. Bila je ljuta na njega, na situaciju, na sve što se dogodilo, ali najviše na samu sebe.

Priznala mu je da se uplašila. Brajan joj je odgovorio da je i on osjećao strah. Ona je tada prvi put naglas rekla ono što je počela da razumije: odluku koja bi odredila ostatak njenog života donijela je dok je bila u stanju potpune panike.

Borba da obje djevojčice ostanu zajedno

Petnaestak minuta kasnije u sobu je stigla socijalna radnica, gospođa Kol. Objasnila je da su dokumenti već potpisani i da je proces smještaja djevojčica u hraniteljsku porodicu pokrenut. Nije mogla da obeća da se sve može poništiti odmah, jer je prvo trebalo utvrditi šta je tačno potpisano i koji koraci još mogu pravno da se opozovu.

Majka je samo tražila da se djevojčice ne razdvajaju. Kada ju je socijalna radnica pitala da li je upravo mogućnost razdvajanja jedini razlog zbog kojeg se predomislila, odgovorila je da nije. Pomisao na razdvajanje pomogla joj je da shvati nešto mnogo važnije — čak i dok je odlazila iz bolnice, i dalje ih je doživljavala kao svoje kćerke.

Pokušavala je da samu sebe ubijedi da će pripadati nekoj drugoj porodici i da će možda dobiti snažniju majku. Međutim, kada je čula da neko želi samo jednu od njih, njena reakcija bila je trenutna. Više nije mogla da ih posmatra kao probleme koji se mogu rasporediti prema tome šta je neko spreman da prihvati.

Dok je jednu djevojčicu ljubila u čelo, zatim i drugu, jasno je rekla da su to njene kćerke. Brajan je iza nje počeo da plače.

Naredni dani nisu bili jednostavni. Uslijedili su razgovori, procjene, sastanci sa savjetnicima i pitanja na koja nije bilo lako odgovoriti. Morala je da objasni zbog čega je prvobitno otišla, šta se promijenilo, kakvu podršku ima i kako planira da reaguje kada briga o dvije djevojčice postane veoma zahtjevna.

Upravo posljednje pitanje dugo joj je ostalo u mislima. Nije pokušavala da se uvjeri da će sve biti lako. Znala je da ih čekaju pregledi, terapije, umor, strahovi i dani kada će ponovo sumnjati u sebe. Ali je počela da razlikuje ono što je teško od onoga što je nemoguće.

Tri dana kasnije gospođa Kol pojavila se sa fasciklom. Saopš