Na prvi pogled, fotografija nije otkrivala ništa dramatično. Anna je sjedila u naslonjaču držeći njihovog malog sina, dok je starija kćerka stajala pored nje. Slika je djelovala kao običan porodični trenutak, onaj koji mnogi roditelji snime bez posebnog povoda i kasnije zaborave u galeriji telefona ili na polici u dnevnoj sobi.
Ipak, iza tog prizora već se odvijala priča koju porodica u početku nije znala prepoznati. Prema opisu iz izvora, Anna je sedmicama bila iscrpljena, gotovo da nije spavala, a njeno ponašanje je polako počelo izlaziti iz okvira onoga što se moglo pripisati običnom umoru nakon rođenja drugog djeteta.
Umjesto da se stanje stabilizira, Anna je sve češće djelovala napeto i odsutno. Budila se tokom noći i provjeravala vrata, usred dana spuštala zavjese i stajala u hodniku kao da osluškuje nešto što ostali ne čuju. Kada bi je David pitao šta se dešava, najčešće je odgovarala kratko, tvrdeći da nije ništa.
Prvi znaci koji su promijenili svakodnevicu
Porodica je isprva pokušavala da njene promjene objasni iscrpljenošću. Nakon rođenja drugog djeteta, manjak sna i stalna briga oko beba često mogu izgledati kao dovoljno objašnjenje za povlačenje, napetost i emocionalnu osjetljivost. U ovom slučaju, međutim, simptomi su se širili i postajali sve teže objašnjivi običnim roditeljskim umorom.
Jedne noći oko tri sata ujutro Anna je probudila supruga i šapatom mu rekla da „žena opet govori“. David, prema izvoru, u tom trenutku nije razumio na koga misli. Kada ju je pitao o kojoj ženi govori, Anna je pokazala prema zidu i rekla da ta žena tvrdi da će im uzeti djecu.
Taj trenutak je, po svemu sudeći, bio prvi u kojem je David shvatio da se ne suočava samo s nesanicom ili prolaznom nervozom.
Od tog trenutka strah u kući više nije bio tek pretpostavka. Anna je sve češće vjerovala da ih neko posmatra ili prati, pa je porodične fotografije okretala prema zidu jer je smatrala da ih neko može gledati kroz slike. U jednom trenutku razbila je i mali radio, uvjerena da se uređaj koristi za prisluškivanje njihove porodice.
Kako su dani prolazili, David je sve teže nalazio način da razgovara sa suprugom. Pokušavao je ostati smiren i svaku novu situaciju posmatrati kao nešto što se može objasniti i ublažiti, ali je u kući vladao osjećaj stalne neizvjesnosti. On nije znao šta će Anna sljedeće čuti, čega će se uplašiti niti kako će protumačiti obične predmete koje je ranije koristila bez ikakvog straha.
Najviše ga je pogodilo to što se Annin strah nije zadržao na nepoznatim glasovima ili neobičnim uvjerenjima o fotografijama i tehnici. Prema priči, došao je trenutak kada je počela sumnjati i u vlastitu bebu, što je dodatno produbilo njegov osjećaj da im je potrebna stručna pomoć. Ta promjena više nije izgledala kao prolazna uznemirenost nego kao nešto što je zahvatilo samu srž porodičnog života.
Trenutak kada je pomoć postala nužna
Jedne večeri Anna je dugo gledala njihovog novorođenog sina i potom rekla suprugu da dijete nije njihovo. David je, prema izvoru, najprije pomislio da je riječ o šali, ali Anna nije pokazivala da se povlači od onoga što je izgovorila. Kada joj je odgovorio da je to njihov sin, ona je počela plakati i pokušala objasniti koliko je zbunjuje ono što joj prolazi kroz glavu.
„Znam da bih trebala vjerovati u to. Ali kad ga pogledam, nešto u mojoj glavi stalno mi govori da su ga zamijenili.“ — Anna
Za Davida je upravo taj razgovor bio prijelomna tačka. Do tada je, prema priči, još mogao pokušavati njeno ponašanje objasniti nagomilanim umorom nakon poroda i nespavanjem. Međutim, sumnja u vlastito dijete pokazala je da situacija ide mnogo dalje od svakodnevnoga iscrpljenja. On je pokušao nagovoriti Annu da ode liječniku i razgovara sa stručnom osobom o svemu što joj se dešava.
Anna je to odbila. Prema izvoru, rekla je da bi i liječnici mogli biti „dio svega toga“. Time je porodica došla do tačke na kojoj pomoć više nije djelovala kao jednostavan i očigledan sljedeći korak, jer je osoba kojoj je pomoć bila potrebna počela sumnjati i u one od kojih bi je trebala dobiti.
Kuća je i dalje bila ista, djeca su i dalje bila tu, ali rutina više nije postojala. Sve je počelo zavisiti od toga hoće li Anna tu noć biti mirna, hoće li čuti nove glasove, hoće li povjerovati da neko stoji iza vrata ili da se prijetnja krije u predmetima koji su stajali po sobama. David je bio prisutan, ali nije imao osjećaj da situaciju drži pod kontrolom.
Noć iz koje se Anna nije vratila
Zatim je došla noć koju će, prema priči, David pamtiti do kraja života. Djeca su već spavala kada je iz kuhinje začuo Annin glas. Kada je prišao, vidio je da je sama. Pozvao ju je po imenu, ali se nije odmah okrenula. Nakon nekoliko sekundi izgovorila je da je „prekasno“.
Kada ju je upitao za šta je prekasno, ona ga je pogledala i rekla da „oni već znaju“ da je sve shvatila. Izvor ne navodi objašnjenje ko su „oni“ niti na šta je tačno mislila, što ostavlja ovaj trenutak jednako zagonetnim koliko i uznemirujućim. Sljedeće čega se David sjećao bilo je jutro.
Probudio se na podu dnevne sobe i nije znao kada je tamo zaspao. Kuća je bila neobično tiha. Prvo je pomislio na djecu i provjerio da li su još uvijek u kući. Jesu. Anna nije bila tamo.
Ulazna vrata ostala su otvorena, Annin telefon bio je na kuhinjskom pultu, a njen kaput više nije bio na mjestu gdje je stajao ranije. To je pokazivalo da ga je ponijela sa sobom, ali nije ostavila nikakvo objašnjenje. David nije pronašao poruku na telefonu niti trag koji bi mu rekao kuda je otišla.
Na stolu ga je, međutim, čekao predmet koji je tu priču povezao s njihovim ranijim, naizgled običnim danom.
Bila je to porodična fotografija koju je snimio nekoliko sedmica ranije. Ista ona na kojoj je Anna sjedila s njihovim malim sinom, dok je starija kćerka stajala uz nju. Na prvi pogled još uvijek je djelovala kao uspomena iz običnog dana, ali sada je nosila sasvim drugo značenje. Kada ju je David okrenuo, na poleđini je pronašao Anninu rukom napisanu rečenicu.
„Ako se ne vratim, nemoj reći djeci da sam ih se bojala.“ — Anna
Ta poruka je povezivala sve prethodne znakove u jednu tešku i bolnu cjelinu. Strah koji je pokazivala prema glasovima, fotografijama, uređajima i čak vlastitom djetetu sada je bio zabilježen i na komadu papira koji je ostao iza nje. David je u tom trenutku još uvijek znao samo jedno: Anna je nestala, a ono što je ostavila za sobom nije bilo objašnjenje, nego trag koji je dodatno produbio neizvjesnost.
Izvor navodi da je Anna kasnije pronađena i da je porodica saznala dijagnozu koja je objasnila dio onoga kroz šta je prolazila, ali ti detalji nisu sadržani u dostavljenom dijelu priče. Također se spominje da je godinama kasnije ponovo vidjela istu porodičnu fotografiju.
Za Davida je, međutim, najteži trenutak ostao onaj kada je u kući zatekao otvorena vrata, prazno mjesto gdje je trebalo da bude njegova supruga i poruku koja je na običnu sliku zauvijek stavila teret bolesti, straha i nestanka.
