U kući porodice iz Podena dugo se živjelo na rubu oskudice, ali upravo iz takvog života nikla je neobična i uporna odluka majke Vasilice: da joj se sva djeca školuju, bez obzira na cijenu. Nakon što je prodala jedinu kravu i dala zavjet da će istrajati, godinama je svaka nova diploma u toj kući bila dokaz da je obećanje jače od siromaštva.
Tek tri decenije kasnije, kada se i posljednja kći vratila u selo kao učiteljica, postalo je jasno koliko je daleko ta porodica stigla.
Priča je počela u dvorištu bez velikih izgleda za budućnost: na mjestu gdje je nekada stajala krava, ostala je praznina, a otac je jedne noći odveo kozu i u zoru donio novac za Costelovo školovanje. U toj kući ništa nije dolazilo lako, ali su roditelji, svaki na svoj način, gurali djecu prema knjigama, iako su i sami ostajali bez svega što se moglo prodati.
Otac je, prema ovom zapisu, kasnije radio kao noćni čuvar u fabrici cigle nadomak grada. U kuću bi se vraćao ujutro, promrzao i iscrpljen, s rukama ispucalim od hladnoće, pa bi spavao samo nekoliko sati prije nego što bi opet izlazio na posao i pomagao oko domaćinstva. Njegova rečenica majci, izgovorena jedne noći, ostala je srž cijele porodične borbe: želio je samo da vidi djecu s diplomama u rukama.
Takva odluka nije promijenila samo jednu generaciju, nego i cijeli ritam života u Podenima. Svako dijete koje bi završilo školu i počelo zarađivati pomagalo bi sljedećem, pa je porodica napredovala korak po korak, bez naglih preokreta, ali s jasnim smjerom. Kuća je, međutim, ostala jednako skromna: pod je bio od gline, namještaj se nije mijenjao, a jedino što se u njoj vidljivo množilo bile su fotografije s diplomama na zidu.
Costel je bio prvi koji je završio srednju pedagošku školu i vratio se da radi kao učitelj u obližnjem selu. Kada je dobio prvu platu, ponio je novac kući i spustio ga na sto pored lampe, na isto mjesto gdje je nekada njegova majka ostavila novac koji je Joiana primila. Bez velikih riječi, samo je rekao: „Sljedeći“.
Taj obrazac se zatim ponavljao. Costel je pomagao Ilieuu, pa su redom dolazile Nicoleta, Larisa i Dănuț. U toj kući, kako se navodi, siromaštvo nije nestalo preko noći, ali je njegova moć postajala sve manja pred tvrdoglavošću porodice koja je odbijala da se pomiri s tim da škola nije za njih. Iako je život ostajao težak, diploma je postala znak da se nešto trajno promijenilo.
Kći koja je stala, pa se vratila
Narator ove priče, jedina od šestoro koja je ostala po strani u prvoj fazi porodičnog uspona, rano se udala za Radua, vrijednog momka iz sela. Dobili su dvoje djece i oboje su radili u fabrici konzervi, pa je godinama govorila sebi da joj je dovoljno to što ima porodicu i posao.
Ali mir koji je pokušavala da sačuva nije izbrisao rečenicu koju je nekada čula od majke: siromaštvo je u glavi onda kada čovjek odustane od svojih snova.
Imala je 34 godine kada se vratila u školu, i to u večernjim časovima. U učionici su sjedili tinejdžeri od 18 ili 19 godina, a nju su neki zvali „teta“, dok su se drugi osmjehivali kada bi je vidjeli poslije cijelog radnog dana. Ipak, nelagoda je brzo ustupila mjesto navici. Ona je, kako sama priča, odrasla uz smijeh drugih ljudi i naučila da ga ne doživljava kao kraj puta.
Dok su godine prolazile, u kući su se smjenjivale i radost i bolest. Majka Vasilica se razboljela, a posljednje zime njenog života svi su se stisnuli u sobi u kojoj su odrasli. Tada je, prema priči, pogledala svako od svoje djece, a pogled joj se zaustavio na kćeri koja još nije imala diplomu. „Petero vas je postalo učitelja“, šapnula je, a potom joj poručila: „Nemoj stati, djevojko moja.
Ti si posljednja cigla.”
Majka, međutim, nije dočekala da vidi tu završnicu. Umrla je prije nego što je kći primila diplomu, a otac je otišao dvije godine kasnije. Na dan kada je konačno dobila zvanje učiteljice, u rukama je držala papir koji je čekala desetljećima, ali radost nije bila potpuna jer više nije bilo ljudi kojima je tu vijest najviše željela saopćiti.
Kada je čula da će raditi u školi u Podenima, ušao je i posljednji sloj simbolike u ovu porodičnu priču. Isti put kojim je nekada hodala kao djevojčica sada je prelazila kao učiteljica. Nosila je najljepšu haljinu koju je imala i torbu, a mještani su je dočekivali riječima koje su nekada bile nezamislive: „Ljubim vam ruku, učitelju!”
Od podsmijeha do poštovanja
Jedan od najupečatljivijih trenutaka dogodio se kada ju je s ograde pozvala Era Savjeta, žena koja se nekada smijala njenoj majci. Ostarjela i oslonjena na ogradu, nije se usudila da je pogleda u oči.
Kada je čula da su svih šestoro postali učitelji, izgovorila je ono što je godinama, očito, nosila u sebi: priznala je da se smijala Vasilici i da je mislila kako je luda, a onda je dodala da je ta žena, „ni iz čega, od gline i graha“, odgojila šest učitelja.
To preokretanje pogleda nije ostalo samo na jednom susretu. Za nekoliko dana, cijelo selo je saznalo šta se dogodilo, a ljudi koji su ih nekada nazivali „siromašnima zbog knjiga“ sada su dovodili svoje unuke i govorili: „Učitelju, brini se i o našem. Možda ga možeš učiniti čovjekom…” Taj prizvuk ironije više nije bio uvreda, nego podsjetnik na put koji je selo prošlo zajedno s njima.
Nedjelju poslije toga, kći koja je posljednja završila školu uzela je novu abecedu, bilježnicu i olovku i otišla na groblje. Grobovi roditelja bili su jedan do drugoga. Na majčin grob položila je abecednik kojim će podučavati svoju prvu generaciju djece, a na tatin bilježnicu i olovku.
Sjela je između dva križa i, kako opisuje priča, plakala kao devetogodišnja djevojčica koja se nekada vratila kući jer su joj rekli da će postati sluškinja.
U tom trenutku, bez velike geste i bez spektakla, sabrala se cijela porodična istorija. Koza koju je otac vodio kroz mrak, grah koji se dijelio žlicom, polomljene olovke, kaputi mokri od hladnoće i majka koja je krpala odjeću uz svjetiljku dok su djeca učila — sve je to stalo u jednu školsku sudbinu.
Roditelji nisu ostavili ni kuću, ni zemlju, ni novac, ali su ostavili ono što je najteže izgubiti: naviku da se ne odustaje.
Sljedećeg dana, kada je prvi put ušla u učionicu i kada su djeca ustala, pogledala je njihova lica i shvatila da majčina zakletva nije završila s njima. Od tog trenutka, njen posao više nije bio samo da predaje slova i brojeve, nego i da nosi dalje ono što je jednom počelo u kući od gline.
I dok je govorila djeci da sjede, u njoj je ostajala tiha spoznaja da je posljednja cigla napokon došla na svoje mjesto.
