U današnjem članku vam donosimo jednu zanimljivost o partnerskim odnosima i pitanju koje se često postavlja kada brak počne prolaziti kroz ozbiljnu krizu – zbog čega se partneri udalje i može li se odnos sačuvati samo promjenom ponašanja jedne osobe. Psiholog Mihail Labkovski, čije savjete o ljubavi i samopoštovanju često prenose regionalni mediji, u jednom od svojih predavanja govorio je o osobinama žena koje se u odnosima oslanjaju na vlastitu vrijednost, samostalnost i jasne granice.
Prema tekstu koji je 9. augusta 2026. objavila „Žena.rs“, njegova poruka nije da postoji čarobna formula kojom se partner može zadržati, nego da osoba sa zdravim samopoštovanjem ne bi trebala cijeli život prilagođavati sebi pitanje hoće li je neko napustiti. Veza u kojoj jedna osoba stalno pokušava biti dovoljno dobra da druga ne ode vrlo lako može postati izvor nesigurnosti, kontrole i gubitka vlastitog identiteta. Upravo zato pitanje nije samo kako sačuvati partnera, nego kako sačuvati sebe dok se pokušava izgraditi zdrav odnos. Kako prenose domaći mediji, Labkovski posebno naglašava nezavisnost, samopouzdanje i samopoštovanje kao važne karakteristike emocionalno stabilne osobe.
Krize u brakovima rijetko počinju jednom velikom svađom nakon koje se sve preko noći raspadne. Mnogo češće se nezadovoljstvo nakuplja mjesecima ili godinama kroz neizgovorena očekivanja, razočaranja, različite potrebe i osjećaj da partneri više ne razgovaraju na isti način kao na početku veze. Pritom nije korisno sve muškarce opisivati kao osobe koje traže uzbuđenje, a sve žene kao osobe koje žele samo sigurnost, jer takve generalizacije pojednostavljuju mnogo složenije odnose. Ljudi prekidaju veze iz različitih razloga, od gubitka bliskosti i neusklađenih životnih planova do nevjere, nasilja, finansijskih problema ili jednostavne spoznaje da više ne žele isti život. Ipak, kada do prekida dođe, osoba koju partner ostavlja često počinje preispitivati vlastiti izgled, karakter i vrijednost. Prema pisanju regionalnih izvora koji prenose Labkovskog, upravo je pokušaj da se partner „zadrži“ po svaku cijenu pogrešna polazna tačka, jer ni savršen izgled ni stalno ugađanje ne mogu garantovati da druga osoba neće odlučiti otići. Mnogo zdravije pitanje jeste postoji li u odnosu međusobno poštovanje i može li svaka osoba ostati svoja.
Prva ideja koju Labkovski izdvaja odnosi se na svakodnevno prigovaranje i ljutnju zbog sitnica. Prema njegovom stavu, odnos u kojem se gotovo svaki razgovor pretvara u kritiku postaje iscrpljujući za obje strane i otežava normalno dogovaranje. To, naravno, ne znači da žena treba šutjeti kada joj nešto smeta niti da je odgovorna za partnerovo ponašanje samo zato što je izrazila nezadovoljstvo. Postoji velika razlika između stalnog omalovažavanja partnera i jasnog razgovora o problemu koji se mora riješiti. Zdrava komunikacija podrazumijeva da se može reći „ovo mi smeta“ bez vrijeđanja, ali i da druga osoba tu rečenicu ne doživljava automatski kao napad. Domaći portali koji prenose psihološke savjete često upravo taj dio pojednostavljuju u formulaciju da žena „ne treba gunđati“, iako je šira i korisnija poruka da konstantna negativna komunikacija postepeno uništava osjećaj bliskosti. Partnerstvo ne znači izbjegavati sukobe, nego naučiti ih voditi bez ponižavanja i kažnjavanja.
ONO ŠTO IZDVAJAMO
Najzanimljiviji, ali i najkontroverzniji dio Labkovskijevog savjeta jeste tvrdnja da žena sa zdravim samopoštovanjem ne treba stalno pristajati na kompromise samo da bi sačuvala odnos. U tekstu „Žene.rs“ prenesena je njegova ideja da takva žena živi u skladu sa vlastitim željama i ne prilagođava cijeli život drugoj osobi. Ovu poruku ipak treba razumjeti pažljivo, jer doslovna ideja da u vezi nikada ne treba praviti kompromis nije naročito realna za zajednički život. Partneri svakodnevno usklađuju vrijeme, obaveze, finansije, roditeljstvo i brojne druge stvari, pa bez određene fleksibilnosti gotovo nijedan odnos ne bi mogao funkcionisati. Mnogo korisnije tumačenje jeste da kompromis ne smije značiti stalno odricanje od vlastitih granica, dostojanstva ili ključnih životnih vrijednosti. Ako jedna osoba svaki put popušta samo zato što se boji odlaska partnera, odnos prestaje biti ravnopravan. Upravo tu Labkovskijeva poruka o nezavisnosti dobija najveći smisao – osoba treba imati život koji ne nestaje onog trenutka kada partner promijeni raspoloženje ili donese drugačiju odluku.
Treća ideja odnosi se na samopoštovanje i odnos prema sebi. Labkovski u više javno prenošenih savjeta ističe da žena koja cijeni sebe ne prebacuje odgovornost za vlastito zadovoljstvo na partnera, ne traži stalno potvrdu izvana i ne pokušava po svaku cijenu održati odnos samo da ne bi ostala sama. Voljeti sebe ne znači sebe stavljati iznad svih drugih ljudi, nego ne graditi vlastitu vrijednost isključivo na tome da li vas partner bira, hvali ili želi. To je posebno važno tokom bračne krize, kada se osoba lako počne porediti sa potencijalnim rivalima, mijenjati izgled ili zanemarivati svoje potrebe u pokušaju da ponovo postane „dovoljno zanimljiva“. Prema pisanju domaćih izvora, Labkovski upravo finansijsku i emocionalnu samostalnost povezuje sa zdravijim samopoštovanjem. Međutim, ni samostalnost ne garantuje da veza nikada neće završiti. Ona samo znači da završetak veze neće automatski srušiti cijeli identitet osobe.
Važno je napraviti i razliku između popularnog psihološkog savjeta i univerzalnog naučnog pravila. Naslovi poput „muškarci ne napuštaju žene koje rade tri stvari“ zvuče jednostavno i privlačno, ali nijedna kombinacija ponašanja ne može garantovati da će partner ostati. Odluka druge osobe nije nešto što se može potpuno kontrolisati pravilnim izgledom, samopouzdanjem, načinom komunikacije ili bilo kojim drugim receptom. Prema pisanju „Žene.rs“, i sam tekst priznaje da postoje veze koje su došle do tačke u kojoj ih nikakav savjet ili promjena izgleda više ne može spasiti. To je važna napomena jer oslobađa osobu ideje da svaki prekid znači da nije bila dovoljno pametna, lijepa ili „psihološki ispravna“. Veza postoji između najmanje dvije osobe i svaka od njih nosi dio odgovornosti za način na koji odnos funkcioniše.
Domaći portali koji su ranije prenosili slične Labkovskijeve poruke naglašavali su još nekoliko povezanih ideja: osoba sa samopoštovanjem ne traži odobrenje za svaki izbor, ne poredi se stalno sa drugima i ne pokušava stupiti ili ostati u braku po svaku cijenu. Upravo je posljednja ideja možda najvažnija za žene koje prolaze kroz ozbiljnu bračnu krizu – cilj ne treba biti zadržati određenu osobu po svaku cijenu, nego procijeniti da li odnos još uvijek pruža poštovanje, sigurnost i mogućnost da oba partnera budu ono što jesu. Ostati u vezi samo zbog straha od samoće može biti jednako bolno kao i prekid, posebno ako je odnos već dugo zasnovan na omalovažavanju, kontroli ili emocionalnoj udaljenosti. Samopoštovanje ne rješava automatski probleme u braku, ali može pomoći osobi da jasnije vidi preko kojih granica više nije spremna prelaziti.
Na kraju, cijelu poruku treba posmatrati mnogo šire od pitanja šta žena treba napraviti da je muškarac „nikada ne napusti“. Nijedna osoba ne bi trebala živjeti sa idejom da mora stalno dokazivati svoju vrijednost kako bi zaslužila da partner ostane. Zdrav odnos više zavisi od uzajamnog poštovanja, iskrene komunikacije, kompatibilnih vrijednosti i spremnosti obje strane da rade na problemima nego od nekoliko trikova ili pravila ponašanja.
Labkovskijev naglasak na samostalnosti i ljubavi prema sebi može biti koristan podsjetnik, ali ga ne treba pretvarati u novu obavezu prema kojoj je žena kriva ako brak ipak završi. Neutralno gledano, najveća vrijednost samopoštovanja nije u tome što garantuje da vas niko neće napustiti, nego u tome što vam omogućava da ne napustite sami sebe pokušavajući zadržati nekoga drugog. Šta biste vi uradili?
