Prošle su dvije godine otkako je žena sahranila svoju kćerku Anu, a bol od tog trenutka postala je njezina svakodnevna pratnja.
- Ana, koja je bila cijeli njen svijet, preminula je u jedanaestoj godini života, ostavivši svoju majku s nesnošljivom tugom. Ljudi su joj govorili da vrijeme donosi olakšanje, ali ona je samo naučila disati s bolom u grudima. Svaki dan bio je ispunjen mislima o njenom osmijehu, a majka nije mogla ni zamisliti da će jedan telefonski poziv tog četvrtka ponovno potresti njezin svijet.
Glas na drugom kraju linije bio je zbunjen i oprezan. Direktor škole javio joj je da je djevojčica, koja je tražila majku i dala njezino ime, u njegovoj kancelariji. U tom trenutku, majka je osjećala da joj krv nestaje iz lica. Snažna je intuicija govorila da to nije moguće, jer je Ana preminula. Međutim, direktor je nastavio da djevojčica izgleda nevjerojatno slično fotografiji koju su imali u školskom sistemu, što je dodatno uzburkalo srce žene. Taj trenutak tišine koji je nastao u telefonskom razgovoru samo je produbio njen strah i nevjericu.
- Kada je čula poznati glas kako je zove „mama“, ruke su joj zadrhtale i telefon joj je ispao. Bio je to glas njezine kćerke, isti ton, ista nježnost. U tom trenutku razum je nestao, a srce joj je počelo divlje kucati. Marko, njezin muž, ušao je u sobu i bljedilo mu je preplavilo lice kad je shvatio o čemu govori. I umjesto da je smiri, njegova reakcija bila je iznenađujuće brza i uplašena. Rekao je da to sigurno nije moguće, jer danas postoji tehnologija koja imitira glasove. Ipak, nešto u njegovoj reakciji nije bilo u redu.
Dok je pokušavao zaustaviti njene korake prema vratima, strah je bio očigledan u njegovim očima. Majka, ne sluteći što se zapravo događa, krenula je prema školi, vozeći se poput u transu. Misli su joj se sudarale, a dio nje je bio prepun nade, dok je drugi dio strahovao da će se suočiti s okrutnom šalom. Kada je konačno ušla u direktorovu kancelariju, srce joj je bilo kao da kuca u ušima. Vrata su se otvorila sporije nego što je željela, a na stolici je sjedila djevojčica koja je izgledala gotovo identično Aninoj fotografiji. Kada je podigla pogled, svijet joj je ponovno počeo da se ruši.
Djevojčica se ustala i tiho rekla njeno ime, ali s pogledom koji je bio poznat, iako pomalo drugačiji. Ona je bila kao Ana, ali ipak nije bila ona. Iako su njezini odgovori na pitanja koja je samo Ana mogla znati bili zbunjujući, direktor je objasnio da je djevojčica bila prijavljena kao nestala iz drugog grada. Ispostavilo se da se zvala drugačije, ali je izgledala nevjerojatno slično Aninoj fotografiji iz školskog sistema. U trenutku je postalo jasno da je DNK test bio potreban da bi se otkrilo tko je zapravo ta djevojčica.
- Policija je ubrzo došla i nastavila istragu, a rezultati su razjasnili da djevojčica nije bila njeno dijete. Međutim, otkriveno je da postoji daleka porodična povezanost između nje i njezinog muža Marka. Ispostavilo se da je djevojčica bila usvojena kao beba i da je početkom ovog mjeseca počela postavljati pitanja o svom porijeklu. Slijedila je tragove do škole, a fotografija koju je našla u arhivama doma bila je ona koja je podsjećala na majku.
DNK test je pokazao da djevojčica nije bila njezina kćerka, ali je postojala velika porodična veza koja ju je povezivala s obitelji. Marko je bio svjestan ove veze, ali je iz straha odlučio šutjeti, bojeći se da će povrijediti svoju ženu. Njegova panika bila je zbog prošlosti koju je godinama skrivao, a ne zbog tehnologije koja imitira glasove. Žena se osjećala izdano, ali istovremeno je bila zahvalna što je djevojčica bila živa i sigurna. Iako je bila svjesna da njezina Ana neće biti ponovno s njom, istina o djevojčici donijela je neku vrstu jasnoće u njezin život.
Razgovarala je s djevojčicinim starateljima, nudeći im pomoć dok se situacija ne razjasni. U njenom osmijehu vidjela je djelić svoje kćerke, ali je znala da se ne smije zavaravati. Djevojčica je bila svoje dijete, s vlastitim putem, koji nije mogao biti zamjena za bol koju je osjećala zbog gubitka svoje Ane.
Kada je napustila školu, snijeg je tiho padao, baš kao i onog dana kada je ispratila svoju kćerku. Ovog puta nije osjećala istu prazninu. Iako je osjećala težinu, doživjela je mir jer je konačno suočila svoj strah. Taj poziv iz prošlosti nije vratio ono što je izgubila, ali je podsjetio na to koliko je voljela. Neke priče ne završavaju onako kako bismo željeli, ali nas ipak podsjete na važnost istine i ljubavi koju nosimo sa sobom.
Moja kćerka je preminula prije dvije godine — a prošle sedmice škola me je nazvala i rekla da je u kancelariji direktora.
Sahranila sam svoju kćerku, Anu, prije dvije godine. Imala je jedanaest godina.
Ljudi kažu da bol s vremenom otupi. Ne otupi. Samo naučiš da je nosiš u tišini.
Moj muž Marko je organizovao sahranu, bolnicu, svu papirologiju. Ja sam jedva funkcionisala. Nikada nismo imali drugo dijete. Nisam mogla preživjeti još jedan gubitak.
Prošlog četvrtka ujutro zazvonio je fiksni telefon.
„Gospođo Petrović?“ upitao je direktor oprezno. „Izvinjavam se što vas uznemiravam, ali ovdje je djevojčica koja je došla u kancelariju i traži da pozove svoju majku. Dala nam je vaše ime i broj.“
„Imate pogrešnu osobu“, rekla sam. „Moja kćerka je preminula.“
Nastala je tišina.
„Kaže da se zove Ana“, nastavio je direktor. „I izgleda… nevjerovatno slično fotografiji koju još uvijek imamo u školskom sistemu.“
Srce mi je udarilo o rebra.
„To je nemoguće.“
„Veoma je uznemirena. Molim vas, samo razgovarajte s njom.“
Prije nego što sam stigla odbiti, začula sam šuštanje.
A onda mali glas.
„Mama? Mama, molim te, dođi po mene.“
Telefon mi je ispao iz ruke.
To nije bio samo sličan glas.
Bio je njen.
Marko je ušao u sobu sa šoljicom kafe i zastao kada je vidio moj izraz lica i telefon na podu.
„Šta se dešava?“
„Ana“, prošaptala sam. „U školi je.“
Umjesto da mi kaže da sam poludjela, problijedio je.
Uzeo je telefon i spustio slušalicu.
„To je prevara“, rekao je brzo. „Danas postoji tehnologija koja može imitirati glas. Nemoj ići tamo.“
Kada sam posegnula za ključevima, stao je ispred vrata.
„Ne možeš ići“, rekao je, a u očima mu je bljesnula panika. „Molim te.“
„Molim te šta, Marko?“ viknula sam. „Mrtva je! Zašto se bojiš nečega što je nemoguće — osim ako nije?“
Vozila sam do škole kao u magli, jedva svjesna puta.
Utrčala sam unutra i bez daha stigla do kancelarije direktora.
Otvorila sam vrata i zakoračila unutra.
Nastavak priče u k0mentaru 
