U jednoj tihoj i pomalo maglovitoj priči, koju je pratila poput žene u snu, izdaleka je gledala čoveka kojeg je poznavala.
- Iako nije razmišljala, osjećala je kao da luta kroz vodu, koja ju je usmeravala, ali je nije mogla zaustaviti. Hodajući kroz sivilo betonskih stambenih blokova, čula je samo korake koji su odjekivali oko nje. Zgrada koju je gledala bila je starija, ujedno i zapuštena, ali u toj tišini, dok je gledala kako se njen cilj gubi unutar njenog unutrašnjeg svetla, osjetila je da mora da ga pronađe.
Zastala je na trenutak i pratila ga. Polako je ulazio, sve sa blagim šepanjem. Tu, pred vratima, osjećala je se kao da je sve stajalo na tren, ali nije bilo vremena da se razmišlja. Morala je da ga dočeka. A onda je stajala pred vratima stana, čekajući. Zamišljala je sve što su prošli zajedno. Bilo je tu svega, i dobrih i loših dana. Zašto je onda osjećala da je sve stalo?
Kada se okrenuo prema njoj, umoran, ali bez ljutnje, izgovorio je njezino ime. Nije bilo ljutnje, nije bilo suza. Samo tišina i riječi koje su se činile kao izlaz iz besmisla. „Žao mi je, ali mislim da griješite“, rekao je tiho. A ona, s osjećajem da se sve raspada, molila je za nekoliko minuta razgovora.
- Kada je ušao, zatekla je jednostavan stan. Stariji komadi namještaja, miris hrane, sve je odražavalo život u kojem se smirivao, ali ujedno i skrivao. Na stolu je bilo nekoliko dokumenata, ona dva iz banke i koverta iz zdravstvene ustanove. Na zidu je visila jednostavna fotografija žene i djeteta. Ona se približila i upitala ga o sjećanjima na svoj prošli život. On je odgovorio tiho, ali s očiglednim naglaskom na unutrašnjoj borbi.
Prema njegovim riječima, nakon teške nesreće i perioda oporavka, njegova sjećanja su bila delimično izgubljena. Zdravstveni incident koji je pretrpio ostavio je dubok trag na njegovom pamćenju. Objasnio je kako je brigu o njemu preuzela druga osoba, i to je bilo sve uredno zabeleženo, dokumentovano, zakonito. Ali od tada se sjećanja, navika i prethodni životi čine daleki.
Kada je ispričala kako su postupci smrti, sahrane i svi svi formalni dokumenti bili potpisani i završeni, on je na trenutak zašutio. I onda, iz fioke stola, izvadio je burmu. Njegovu burmu. Pomalo, ali odlučno, rekao je da je povremeno nosi, bez da je znao zašto. U tom trenutku, ona je shvatila: nije bilo obmane. Nije bilo prevare, samo prekid u njegovom pamćenju. Sjećanja su bila izgubljena, ali se nisu pretvorila u obmanu.
- Ovaj trenutak nije završio zagrljajem, niti obećanjima o ponovnom početku. Ostale su dvije različite priče, dvije istine koje su se našle u istoj osobi. Iako je bila tu, fizički prisutna, osjećala je olakšanje. Nakon svega, nije željela povratiti prošlost, nije bila tu da stvori nove iluzije. Umjesto toga, našla je unutrašnji mir, nešto što je tražila kroz sve ove godine.
Iako nije obnovila svoj odnos sa prošlim životom, zna da je pronašla ono što je bitno. To je ona tišina, koja donosi mir, a ponekad je to upravo ono što nam je potrebno.
Ova priča o unutrašnjem rastu, suočavanju s gubicima i tragovima sjećanja koja nam ostaju, ostavlja dubok trag na svakom od nas. Svi imamo svoje priče, svoj unutrašnji mir, i kad ga pronađemo, više nije važno što je bilo ranije. Možda je život pun iznenađenja, ali on nam pokazuje put, a ponekad, to je dovoljno.
