Majčinstvo nosi ogromnu odgovornost, a većina majki iskreno želi najbolje za svoje dijete. Ipak, ljubav nije uvijek dovoljna ako je praćena obrascima koji guše, ponižavaju ili emocionalno opterećuju dijete.
- Stručnjaci upozoravaju da postoje oblici ponašanja koji, čak i kad nisu namjerni, mogu ostaviti duboke posljedice na djetetovo samopouzdanje, odnose i mentalno zdravlje. Ana De Simone, talijanska psihologinja, opisuje nekoliko tipova takozvanih “toksičnih” majki, ne da bi ih osudila, nego da bi se prepoznali štetni obrasci i na vrijeme prekinuli.
Jedan od najopasnijih tipova “toksičnih” majki je tip koji psihologinja naziva “premajka”. Ove majke na prvi pogled djeluju kao idealne: sve podređuju djetetu, uvijek su tu, a njihova briga za dijete izgleda beskrajna. Međutim, problem nastaje kada ta briga postane emocionalna ucjena.
Takva majka često podsjeća dijete koliko se žrtvovala, očekuje stalnu zahvalnost i pažnju, a vrijeđa se ako dijete želi samostalnost. Ovakvo ponašanje stvara osjećaj krivnje kod djeteta svaki put kad želi biti samostalno. Dijete tada uči opasnu lekciju: “Ako mislim na sebe, ja sam loše.” Posljedice ovog ponašanja često se ogledaju u odrasloj dobi kroz nesigurnost, strah od postavljanja granica i pretjerano ugađanje drugima. Blic otkriva da upravo ovakav obrazac može imati dugoročne posljedice, jer odrasla osoba koja je odrasla uz takav tip majke često pati od niskog samopouzdanja.
- S druge strane, postoji i tip majke koji se naziva “crna majka”. Ova majka rijetko pohvali svoje dijete i često ga kritizira, nalazeći greške čak i u stvarima koje su bile uspješne. Djeca ovih majki često odrastaju s osjećajem da nikada nisu dovoljno dobra. Poruke poput “Mogao si bolje” ili “Nemoj se praviti pametan” usmjereni su na spuštanje samopouzdanja djeteta, što u odrasloj dobi može izazvati strah od greške i neuspjeha, kronično samopropitivanje i perfekcionizam. Djeca koja odrastaju u takvom okruženju često imaju problema s građenjem zdravog samopouzdanja i suočavaju se s anksioznošću i prekomjernim samokriticizmom. Ovaj obrazac može imati trajne posljedice koje ometaju njihovu sposobnost da postignu osobnu sreću i stabilnost, naglašava portal Vas Glas.
- Treći tip je “majka-žrtva”. Ove majke često djeluju tužno, umorno i nesretno, stalno naglašavajući koliko im je život težak. Problem nastaje kada majka od djeteta napravi emocionalnog partnera. Dijete sluša njezine probleme koji nisu za njegov uzrast, osjeća odgovornost da “popravi” majku i zanemaruje vlastite potrebe. Djeca koja odrastaju u ovakvom okruženju često preuzimaju teret odgovornosti za tuđu sreću. Kasnije u životu, ova djeca često ulaze u veze u kojima previše nose, spašavaju i trpe, jer im je poznat osjećaj da su odgovorni za tuđu sreću. Blic upozorava da takva djeca kasnije često biraju teške partnere i ne prepoznaju emocionalnu manipulaciju u svojim vezama.
Posljedice ovih obrazaca mogu ostati duboko ukorijenjene u odrasloj dobi. Osobe koje su odrasle uz toksične majke često pate od osjećaja krivnje zbog svojih vlastitih odluka, straha od napuštanja i odbacivanja te nesigurnosti koja ih tjera da se stalno dokazuju. U najgorem slučaju, takvi ljudi biraju “teške” partnere koji ih emocionalno iscrpljuju. Prema psiholozima, toksično roditeljstvo nije uvijek povezano sa zlom namjerom – često je riječ o neobrađenoj traumi, strahu ili pogrešnim obrascima koji se ponavljaju kroz generacije. Portal Mega Vijesti ističe kako je ključno prepoznati ove obrasce kako bi se prekinuo krug emocionalnog zlostavljanja koji može biti duboko ukorijenjen.
Prepoznavanje toksičnih obrazaca ključno je za rješavanje problema i sprečavanje njihovog daljnjeg utjecaja. Ako ste odrasli u obitelji s toksičnim obrascima, najvažnija stvar je naučiti postaviti granice bez osjećaja krivnje, prepoznati svoje vlastite potrebe i emocije, te potražiti podršku terapeuta ukoliko je potrebno. Ako prepoznajete ove obrasce kod sebe kao majke, to nije razlog za sram, nego poziv na promjenu. Pomaganje djetetu da raste u zdravom emocionalnom okruženju počinje educiranjem o zdravom roditeljstvu i razvijanjem emocionalne inteligencije. Kako ističe Vas Glas, ljubav prema djetetu ne smije biti povezana s emocionalnom ucjenom, već s poticanjem samostalnosti i zdravih granica
