U današnjem članku vam pišemo na temu kako nedostatak majčinske ljubavi u djetinjstvu ostavlja tragove koji se nose cijeli život. Ovo je priča o tihim ranama, onima koje se ne vide spolja, ali se osjećaju u svakom odnosu i svakoj sumnji u sebe. Pisana je jednostavno, iz ugla nekoga ko dugo posmatra ljude i njihove unutrašnje borbe.
- U najranijim godinama dijete ne gradi sliku o sebi kroz riječi, već kroz osjećaj sigurnosti. Pogled koji smiruje, ruka koja tješi i glas koji poručuje da je sve u redu postaju temelj unutrašnjeg svijeta. Način na koji je dijete voljeno oblikuje njegov odgovor na pitanje: jesam li vrijedan ljubavi? Ako te bliskosti nema dovoljno, dijete ne prestaje da raste – ono se prilagođava, uči da preživljava bez onoga što mu je najviše trebalo.
Kada je majčinska ljubav hladna, odsutna ili uslovljena, dijete često zaključi da problem nije u okolnostima, nego u njemu samom. Tako se stvara duboko uvjerenje da mora stalno nešto popravljati na sebi da bi zaslužilo pažnju. U odraslom dobu to se vidi kroz pretjerano dokazivanje, stalnu brigu o drugima i osjećaj da nikad nije dovoljno, bez obzira na uspjeh.
Jedan od najtežih obrazaca koji se kasnije javljaju jeste strah od napuštanja. Razum zna da nema realne opasnosti, ali tijelo reaguje na sitnice – tišinu, odgođen odgovor, promjenu tona. Stari alarm se pali bez pitanja, jer pamti dane kada sigurnost nije bila zagarantovana. Ova napetost iscrpljuje i stvara stalni oprez u odnosima.
- Bliskost tada postaje paradoks. Postoji jaka potreba za povezivanjem, ali i jednako snažan strah od povrede. Kada se neko približi, javlja se nelagoda. Kada se udalji, pojavljuje se praznina. Zbog toga nestabilni odnosi često djeluju poznato, dok mirni i sigurni mogu izgledati čudno ili dosadno.
Tijelo koje je rano naučilo da ljubav nije sigurna, burno reaguje na stres. Konflikti, promjene i neizvjesnost aktiviraju stare mehanizme preživljavanja. Dugoročno se to pretvara u unutrašnji nemir, napetost i emocionalni umor. Nije rijetko da se iza toga krije perfekcionizam – ne kao ambicija, već kao zaštita. Greška se doživljava kao prijetnja, a odmor kao nešto što se mora zaslužiti.
Mnogima je teško i da prepoznaju ili izraze emocije. Ne zato što nemaju empatiju, već zato što ih niko nije učio kako izgleda zdrav emocionalni razgovor. Otvaranje se doživljava kao rizik, pa se biraju šala, distanca ili šutnja. Granice tada postaju nejasne – ili su previše labave, ili previše krute – ali u oba slučaja u pozadini stoji isti strah: da će ljubav nestati ako se pokažu stvarne potrebe.
Posebno zbunjujući osjećaj javlja se čak i kada je sve u redu. Mir ne donosi opuštanje, već tihu sumnju da će se nešto loše desiti. Organizam kao da nikada ne silazi sa opreza, jer nije naučio kako izgleda trajna sigurnost.
- Najdublja posljedica svega toga jeste tiha praznina. Osoba može imati posao, porodicu i prijatelje, a ipak osjećati da nešto iznutra nedostaje. Ta praznina često vodi u stalnu aktivnost, nova dokazivanja ili odnose, ali olakšanje kratko traje. Upravo o ovom fenomenu često govore psiholozi sa prostora Balkana, naglašavajući da uspjeh ne može zamijeniti emocionalnu sigurnost koju dijete nije dobilo na vrijeme.
Stručnjaci iz regiona, poput psihoterapeuta koji pišu za portale kao što su Psihologija danas Srbija ili Centar za mentalno zdravlje Zagreb, često ističu da ovi obrasci nisu znak slabosti. To su naučeni načini preživljavanja, logični odgovori na okolnosti u kojima je dijete odrastalo. Kada se to razumije, prestaje samokritika, a otvara se prostor za promjenu.
- I domaća literatura, uključujući radove autora iz Bosne i Hercegovine i Srbije koji se bave emocionalnim razvojem, naglašava isto: ono što je naučeno može se i odučiti. Razgovor sa stručnjakom, rad na sebi i izgradnja sigurnih odnosa postepeno popunjavaju prazninu. Ljubav se može naučiti, sigurnost se može izgraditi, a stari obrasci – koliko god duboki bili – mogu se prekinuti.
