U današnjem članku vam pišemo na temu odnosa između snahe i svekrve, teme od koje mnogima unaprijed zadrhti želudac. Ovo je jedna topla, ljudska priča ispričana iz ugla žene koja je očekivala najgore, a doživjela nešto sasvim suprotno.
- Ona se udala iz ljubavi, bez velikih kalkulacija i bez skrivene namjere da nekome nešto dokazuje. Razlika u godinama joj nikada nije bila problem – on je imao 23, ona 29, i oboje su znali da su sigurni jedno u drugo. Ipak, u njenoj glavi postojao je jedan strah koji nije imala snage izgovoriti naglas. Najviše se bojala njegove porodice, tačnije – njegove majke. Plašila se osuda, šapata, onog pogleda koji govori više od riječi. Plašila se da će je doživjeti kao „onu stariju“, kao nekoga ko nije po pravilima.
Kada joj je suprug predložio da zbog običaja provedu dva dana u njegovoj rodnoj kući prije medenog mjeseca, pristala je, iako joj se u stomaku stvorio čvor. Znala je da će tih 48 sati biti test. Ne samo za brak, nego i za nju. Gosti će dolaziti, dalja rodbina će je upoznavati, a ona će stajati pred ljudima koji će je procjenjivati pogledima, osmijesima i pitanjima.
Prvi gosti su stigli ranije nego što je očekivala. Kuća se brzo ispunila glasovima, poznatim hercegovačkim akcentom, tetkama, amidžama, rođacima koje je prvi put vidjela. U tom trenutku, dok je sjedila ukočeno i pokušavala disati normalno, pomislila je samo jedno – sada dolazi trenutak istine. Kafa. Taj mali, ali presudan ritual.
Instinktivno je ustala da je pripremi, jer je znala da se to očekuje. Međutim, tada se dogodilo nešto potpuno neočekivano. Svekrva je mirno rekla da će ona skuhati kafu, a da snaha sjedne s gostima. Tišina u prostoriji bila je glasnija od svake riječi. Pogledi su se ukrstili, a ona je osjetila kako joj se u glavi okreće. Umjesto olakšanja, došao je novi strah.
Problem je bio jednostavan, ali za nju ogroman – ona ne pije kafu. Ne voli je, ne podnosi njen okus, a sama pomisao da to kaže pred punom kućom ljudi izazivala joj je paniku. U njenoj glavi, priznanje da ne pije kafu značilo je automatsku etiketu „čudne“, „razmažene“, „one koja se ne uklapa“. Ćutala je i čekala.
- Kada je svekrva donijela tacnu s kafama, svima je sipala isto, ali je njoj pružila posebnu šolju. U tom trenutku, kroz glavu su joj prošle stotine misli. Od nervoze do crnog humora, čak joj je palo na pamet da se našali sama sa sobom kako će je žena otrovati. Svi su gledali. Nije imala izbora. Podigla je šolju i otpila gutljaj.
I tada – šok. Nije bila kafa. Bio je nesquik. Sladak, topao, poznat okus djetinjstva. Pogledala je u svekrvu, a ona joj se samo blago nasmiješila i rekla: „Snaho, nadam se da je dovoljno slatka.“ U tom trenutku, sve njene predrasude su se srušile.
Nije bilo potrebe za objašnjenjima, opravdanjima ni velikim riječima. Svekrva je znala. Znala je da ne pije kafu, znala je da joj je neprijatno, znala je da je posmatraju. I odlučila je da je zaštiti. Tiho, nenametljivo, bez potrebe da to iko primijeti osim njih dvije. Taj mali gest bio je veći od hiljadu savjeta o braku.
Kasnije će shvatiti da poštovanje ne dolazi iz forsiranja običaja, već iz razumijevanja. Da porodica ne mora biti bojno polje i da svekrva ne mora biti neprijatelj. Ponekad su najveće pobjede one koje se dese u tišini, uz osmijeh i jednu šolju nečega slatkog.
- Ovakve priče sve češće dijele žene i na domaćim portalima, gdje se razbijaju mitovi o lošim odnosima u porodici. Kako piše portal Žena.ba, odnos snahe i svekrve često zavisi upravo od sitnih, ljudskih gestova, a ne od velikih riječi i nametnutih pravila.
Slična iskustva mogu se pronaći i na portalu Blic Žena, gdje mnoge žene svjedoče da su strahovi s početka braka često veći od stvarnosti. Kada postoji poštovanje, razlika u godinama, običajima ili navikama prestaje biti prepreka.
I prema pisanju portala 24sata, porodica koja prihvati snahu kao osobu, a ne kao ulogu, stvara temelje za dugoročno zdrav odnos. Ova priča je upravo to – dokaz da toplina i razumijevanje još uvijek postoje, tamo gdje ih najmanje očekujemo.
