U današnjem članku vam pišemo na temu tihe odanosti i pohlepe koja uvijek dođe po svoje. Ovo je priča koja zvuči kao legenda iz sela, ali nosi istinu koju ljudi često nauče tek kada bude kasno.
- Baka Stana je živjela na samom kraju sela, u maloj kući od blata i stare cigle, obrasloj bršljanom koji je skrivao zidove kao da ih štiti od svijeta. Nije imala porodicu uz sebe, niti je iko često obilazio. Jedino društvo bila joj je siva, raščupana mačka koju je zvala jednostavno – Siva. Ta mačka nije bila običan ljubimac. Pronašli su je polusmrznutu u snijegu prije nekoliko godina, a od tog dana nije se odvajala od starice. Spavala je uz njene noge, pratila je do prodavnice i tiho prela kada bi je zaboljele kosti. Bile su dvije usamljene duše koje su jedna drugoj bile cijeli svijet.
Kada je Stana umrla jedne tihe jesenje noći, Siva je mjaukala tako bolno da su se komšije budile. Sahrana je bila skromna, gotovo neprimjetna. Od rodbine se pojavio samo nećak Dragan, čovjek koji tetku nije posjetio više od deset godina. Došao je sa ženom, ali ne zbog tuge. Došao je zbog kuće i glasina o novcu koji je, navodno, Stana skrivala.
Na groblju je Siva skočila na sanduk, grebala drvo i odbijala da se odvoji. Dragan ju je grubo otjerao, psovao i šutirao, kao da pred sobom nema živo biće nego smetnju. Mačka se povukla pod drvo i gledala kako zemlja prekriva jedinu osobu koja ju je ikada voljela. Kada su ljudi otišli na daću, Siva je ostala. Legla je na svježu humku i nije se pomjerala.
- Dok je mačka čuvala grob, Dragan je premetao kuću. Okretao je dušeke, parao jastuke, zavirivao u tegle s brašnom. Tražio je dukate, novac, dokaz da se njegov dolazak isplatio. Ali kuća je bila prazna. Ostale su samo stare fotografije, molitvenici i miris samoće. Bijes je rastao kako se nada topila.
Prošlo je četrdeset dana. Siva je i dalje bila na groblju. Seljani su joj krišom donosili hranu, ali ona je jela malo, tek da preživi. Dragan se vratio s motornom testerom, odlučan da posiječe stari orah u dvorištu kako bi kuću lakše prodao. Kada je upalio testeru, Siva se stvorila niotkuda. Siknula je, nakostriješila se i stala ispred stabla. Umjesto da pobjegne, počela je manično da kopa ispod oraha, mjaučući istim onim glasom kojim je oplakivala Stanu.
Dragan je shvatio da kopa po nečemu tvrdom. Odgurnuo je mačku i zgrabio lopatu. Ispod zemlje je pronašao metalnu kutiju, staru i zahrđalu. Srce mu je lupalo dok ju je otvarao, uvjeren da je pronašao blago. Ali unutra nije bilo zlata. Bila je jedna cigla i pismo s njegovim imenom.
Dok je čitao, lice mu je blijedilo. U pismu je pisalo da novac postoji, ali da nije zakopan. Stana je svu ušteđevinu i kuću ostavila kod advokata, uz samo jedan uslov – nasljednik mora dovesti njenu mačku Sivu živu, zdravu i nahranjenu. Ako se mački nešto desi, sve ide azilu za životinje.
- Dragan je pokušao da prizove Sivu, lažno umiljat. Ali mačka je zapamtila udarce i psovke. Ogrebala ga je i pobjegla kod komšije Miloša, čovjeka koji joj je potajno donosio mlijeko dok je čuvala grob. Miloš ju je uzeo u naručje, a ona je prvi put mirno zapredela.
Sutradan su otišli kod advokata. Miloš je poveo Sivu. Testament je otvoren, a odluka jasna. Miloš je dobio kuću i novac, uz obavezu da brine o mački. Dragan nije dobio ništa osim zabrane prilaska. Orah je ostao da pravi hlad, a Siva je pronašla novi dom.
Prema pričama koje se često mogu pronaći u domaćim narodnim hronikama, ovakve sudbine nisu rijetkost – imetak se gubi onda kada se zaboravi poštovanje. Ljubav prema životinjama i ljudima često se pokaže kao najtačniji test karaktera.
- Domaći pravnici i socijalni radnici godinama upozoravaju da testament nije samo podjela imovine, već poruka o vrijednostima koje neko ostavlja iza sebe. Stana je, kako kažu, tačno znala kome šta pripada.
Na kraju, kako često ističu domaći autori koji pišu o životu na selu, ljubav se ne može iskopati lopatom niti zaslužiti silom. Ona se prepoznaje tišinom, brigom i vjernošću. A Siva je to dokazala – postavši najbogatija mačka u selu, jer je imala ono najvažnije: čisto srce.
