U današnjem članku vam pišemo na temu majčinske tišine i sinovljevog kajanja koje dolazi prekasno. Ovo je priča o ljubavi koja se mjerila novcem, ali se nikada nije mogla kupiti, i o jednoj kući u kojoj je hladnoća bila manja od praznine.
- Stara bosanska kuća nane Nure bila je poznata po tome što je zimi bila najhladnija u selu. Dok su druge kuće dobijale nove fasade i plastične prozore, njena je ostala ista, oronula i izložena vjetru koji je slobodno ulazio kroz stare okvire. Nura je živjela sama, tiho i povučeno. Muž joj je umro davno, a sin jedinac Adnan otišao je u Njemačku, u Minhen, u potrazi za boljim životom. Otišao je mlad, s obećanjem da će se vraćati često, ali su se obećanja vremenom istanjila.
Adnan je u Njemačkoj uspio. Imao je firmu, veliku kuću, porodicu i život koji se savršeno uklapao u tuđi svijet. Njegova djeca slabo su govorila bosanski, a majku je viđao uglavnom preko ekrana telefona. Razgovori su bili kratki, uvijek u žurbi. Svakog prvog u mjesecu, Nuri bi poštar donio novac. Nekad 300, nekad 500, pred praznike i više. Adnan je vjerovao da tako ispunjava svoju dužnost.
Govorio joj je da kupi drva, popravi kuću, da ne štedi. Ona bi mu odgovarala tiho, onim glasom koji više tješi dijete nego sebe. Uvjeravala ga je da ima svega, iako je imala najmanje onoga što joj je najviše trebalo – sina. U stvarnosti, Nura nije kupovala drva. Ložila je granje koje bi sama skupila. Nije kupovala meso, jela je ono najskromnije. Svjetlo je palila rijetko, kao da štedi i struju i život.
Komšije su šaputale. Govorile su da je škrtica, da joj sin šalje novac, a ona živi kao prosjak. Niko nije znao da Nura svaku marku, svaki euro, pažljivo sklanja. Godine su prolazile, a Adnan je dolazio sve rjeđe. „Sljedeće godine“ postalo je „kad stignem“. Nura je čekala. Čekala je zvuk auta koji nikada nije dolazio.
Jedne zime, Nuru su našli smrznutu u njenoj kući. U rukama je držala sinovu sliku. Vijest je stigla do Minhena brzo, ali povratak spor. Adnan je došao na dženazu skupim automobilom, vidno potresen, ali i nervozan. Žurio je nazad. Nakon sahrane ušao je u kuću i prvi put osjetio težinu onoga što je godinama ignorisao. Pitao se gdje je nestao sav novac koji je slao i zašto je majka živjela u takvoj bijedi.
- Odlučio je da kuću proda. Počeo je izbacivati stare stvari, sve ono što mu je izgledalo bezvrijedno. Kada je pokušao iznijeti stari dušek, osjetio je da je neobično težak. Rasparao ga je i tada je ostao bez daha. Iz dušeka su ispadali snopovi novčanica, uredno složeni, sa datumima. Sve pare koje je ikada poslao. Nijedna nije potrošena.
Među njima je pronašao pismo i par vunenih čarapa. U pismu, Nura mu je objasnila ono što nikada nije rekla naglas. Da joj novac nije trebao, da je čuvala pare kako bi jednog dana mogla „kupiti“ njegovo vrijeme. Da je vjerovala da će doći ako kaže da nema novca za put. Ali on je imao novac. Nije imao vremena.
Adnan je tada shvatio da je okružen bogatstvom, ali da je postao siromah u najdubljem smislu. Komšije su ga zatekle kako kleči na podu, plače i drži čarape koje mu je majka plela da ga griju u tuđini. Taj plač bio je jači od svih riječi.
Prema pričama koje se često prenose u domaćim medijima i narodnim hronikama, ovakve sudbine nisu rijetkost. Stari roditelji često ostaju sami, dok djeca vjeruju da se ljubav može poslati u koverti.
- Domaći sociolozi i psiholozi godinama upozoravaju da fizičko odsustvo ne može nadomjestiti nijedna finansijska pomoć. Novac može olakšati život, ali ne može zamijeniti prisustvo, razgovor i zagrljaj.
Na kraju, kako često navode domaći autori koji pišu o porodičnim vrijednostima, najveća tragedija ovakvih priča nije siromaštvo, već kajanje koje dolazi kada više nema kome da se kaže „doći ću“. Adnan je novcem sagradio česmu i put, ali majci nije mogao vratiti nijedan dan. I zato ova priča ostaje opomena – ljubav se ne šalje, ljubav se živi dok još ima vremena.
